Neki dan su modeli na Miu Miu reviji nosili crveni lak za nokte koji je djelovao kao da ga je namazala djevojčica od pet godina. Razdrljeno, neuredno i musavo, Miu Miu je time poslao poruku da je clean girl estetika prošlost. Ljeti su me proganjali članci o tome kako je sasvim okej nositi zgužvanu odjeću, a Miuccia Prada je to sad potvrdila pa možemo peglu bacit preko balkona. A onda i ta prokleto privlačna razbarušena kosa s kojom smo, nekako mislim, svi najviše seksi. Čarape, grudnjaci (po novome opet i tange), bodiji, potkošulje – sve što smo nekad buksali pod odjeću sada kipi van ili se tek lagano prozire. Unfinished estetika je hot.

Papuče i razne (nalik na kućne) natikače već odavno nosimo po vani jer su Birkenstock i Ugg rekli da i to može, naravno uz bijele čarape da budemo još malo više ziher da smo skroz komotni. Ukratko, sve što je donedavno bilo krivo sada je postalo ispravno i prihvaćeno od mnoštva. Klinke se i dalje ne skidaju iz donjeg dijela sive trenirke, pa nisu lude kao mi tada da se stišću u preuskom jeansu. Kad se sjetim koliko sam se znala spremati za srednju… Znam da vam se sve ovo sviđa, jer vam se svidio i tekst na temu idemo li prema tome da prirodan izgled djeluje najskuplje pa evo sad valja naći način kako to preslikati na odijevanje, a da baš ne izgledamo kao da smo odustali od sebe. A na neki način i drugih. Gdje naći granicu?
Šlape za na plažu i trodijelno odijelo
Primjećujem da su se ljudi davno prestali uređivati za, primjerice, odlazak u kazalište, što je nekako uvijek podrazumijevalo finiji look. Zadnji put kad sam bila u ZKM-u, frajeri su nosili šlape za na plažu. Možda je HNK još ostao iznimka jer, ne znam, ima zastore od baršuna i neobarokni interijer koji jednostavno nije u redu posramiti ako dođeš u japankama. I moram se složiti da je to legitimno. Ili zato što se jednostavno trebaš jebeno srediti ako ideš na Seviljskog brijača. Šlape za plažu ne volim ni u ZKM-u, a ono što me ovo ljeto možda najviše u toj temi razočaralo jest to da je ekipa na Caveov koncert došla otprilike isto tako. S ribičije. Lomim se između, svog očitog snobizma i toga da pustim ljude na miru, ali slabo mi ide. Pula je gorjela na milijun stupnjeva, Cave se pojavio u trodijelnom odijelu, a ja sam osudila sve likove u skinny bermudama ili još gore kapri hlačama i zamrljanim T-shirtima. Žao mi je, nije mi se učinilo prigodnim.
Frendica me pitala kad planiram prestati osuđivati ljude zbog onoga što nose i moram vam reći da me to posramilo. Ali očito nedovoljno i mogu istrpit epitete koje mi pljusnete za ovo gore ako se ne slažete.
Između stila i baš me briga
Je li stvar u tome da nam se stvarno više ne da ili smo se zasitili ideje da uvijek moramo izgledati kao da smo se full potrudili? Ima nešto privlačno, ili možda bolje reći životno, u odijevanju koje ne izgleda kao da je kurirano minutama, u kosi koja se raspala putem do posla (ja), njegovoj poluzgužvanoj košulji pa i manikuri koja je nekako preživjela peti dan. Ljudsko, neopterećeno, a onda i oslobađajuće.
E sad, mislim da negdje ipak trebamo staviti granicu između stilskog i onog pravog odustajanja jer nije baš isto. Postoji razlika između namjerno razmazanih noktiju na Miu Miu reviji i noktiju koje si zaboravila skinuti prije tri tjedna. Između trenutka, performansa, možda samo izlaska? Između zgužvane košulje koja izgleda sjajno i majice koja već kasni u mašinu. I između ležernosti koja ima svoj šarm i one u kojoj se pitam zašto sam se ja uopće presvlačila.
Moda nam nedovršenost već unovčila
Brijem da smo godinama učili kako se truditi i poštivati neke prastare kodekse u odijevanju ili nametnute dress codove kad se od nas to tražilo, a sada učimo obrnuto. I, naravno, moda je već pronašla način da nam i to naplati. Razbarušena kosa ima svoj proizvod, kao i blurry lips svoj, a savršeno nesavršen outfit svoj Pinterest moodboard. Čak je i izgled osobe kojoj se ne da postao nešto oko čega se možemo jako potruditi.

Ja ću prva reći – može, jer ide i meni u prilog ponekad, ali voljela bih da iz svega toga zadržimo ono najbolje: slobodu da ne budemo uvijek dotjerani do posljednjeg detalja, da ne moramo svaku kombinaciju dovesti do savršenstva i da odjeća ponekad jednostavno bude samo odjeća. Ali i da to nedovršeno nosimo dobro. I da nikad ne izgubimo užitak u tome da se top sredimo za nešto čemu želimo dati malo više pažnje i tim izričajem, a ne samo željom za dolaskom.
Tako da mi je nedovršena estetika sasvim prihvatljiva dok god znači da ne moramo uvijek biti savršeno upeglani. Ali bojim se da bi to naše kolektivno „ne da mi se“ moglo iscuriti u krivom smjeru. Ja bih s tim oprezno. I to vrlo.