Maja Miletić i mammii: „Želim stalno počinjati ispočetka“

Mammii nakon deset godina dobiva svoj prvi fizički prostor za ljude. Maja govori o nakitu, kreativnom procesu, metalu, skulpturama i onome što tek dolazi
09.10.2026.
IMAGE SOURCE: John Pavlish
RECOMMENDED

Maju Miletić jednim dijelom poznajem i privatno i često mi se čini da dok razgovaramo, ona istovremeno vodi još neki razgovor duboko u glavi. Uvijek grebe ispod površine, traži što se nalazi iza nečega, zašto nas nešto zanima, što nam neki predmet, odnos ili trenutak zapravo govori. I pritom je jedna od toplijih osoba koje poznajem. Ima tu rijetku kombinaciju ozbiljne znatiželje i potpune nježnosti, zbog koje mi se često čini da živi u nekom svom svijetu. I ono najbolje, čini mi se da joj je u tom svijetu jako lijepo.

Upravo zato mammii nikad nije bio samo nakit. U njemu se već deset godina prepliću njezina potreba za istraživanjem, produkt dizajn, materijali, emocije i ono nešto što je teško prevesti u riječi, ali se vrlo lako prepozna kad vidiš njezin rad. Sada, nakon deset godina rada gotovo potpuno izvan fizičkog prostora, mammii dobiva svoju prvu adresu na Kaptolu 13. S Majom sam razgovarala o tome zašto je baš sada poželjela showroom, kako se njezin rad promijenio s njom, zašto je metal oduvijek bio njezin cilj i što se dogodi kada dizajnerica koja stalno nešto istražuje odluči – opet početi ispočetka.

Nakon deset godina mammii napokon dobiva svoj prvi fizički prostor. Zašto baš sada i kako je uopće došlo do odluke da je vrijeme za showroom?

Dugo sam mislila da bi mi svakodnevna interakcija s klijentima bila previše zahtjevna, ali malo po malo se to promijenilo. Jednako tako sam dugo obožavala internet, ali kad se baš sve preselilo gore, nekako mi je izgubio čar. Ja tako funkcioniram u skoro svemu. Samo sam primijetila da sve više i više gledam prostore i sama sebe sam iznenadila. Jedna od najdražih aktivnosti u životu mi je hodati s muzikom u ušima. Poznam svaki centimetar ulica ovog našeg grada. Tako sam jedan dan hodala prema Kaptolu i s lijeve strane primijetila taj bijeli, uski prostor i poželjela tamo raditi.

Kako si zamišljala prostor u kojem će mammii prvi put imati svoju adresu? Koliko ti je bilo važno, a znam da puno, da prostor bude produžetak estetike brenda?

Uvijek sam zamišljala maleni prostor u kojem bi čovjek bio okružen neobičnim predmetima od poda do stropa. Htjela sam da sve izgleda kao jedna cjelina, kao da je izliveno od istog materijala, i podovi i stropovi. Nisam to još postigla, ali nadam se da sam na dobrom putu.

Je li ti bilo teže osmisliti prostor?

Zapravo je bilo dosta jednostavno s obzirom na raspored prostorija. Sve je dosta maleno, logično i dobro iskorišteno. Ovo nije završni oblik tog prostora niti sam imala poseban dizajn interijera na pameti. Htjela sam da se vidi da je to radni prostor i da se razvija kroz vrijeme. Da bude stvarno i autentično, sukladno tome gdje sam sad u životu.

Kad pogledaš mammii danas, deset godina nakon početka, koliko je još uvijek isti onaj projekt s kojim si krenula, a koliko si se ti promijenila s njim?

Istovremeno sam se puno promijenila i ostala ista. Krenula sam s mekšim materijalima, užetom, satenom, poludragim kamenjem, ali zapravo sam se cijelo vrijeme pripremala za metal i to mi je uvijek bio san i cilj. Jednom sam napravila pletenu satensku ogrlicu nakon par godina metala i jedna klijentica je komentirala: „Napokon, stari mammii!“ To mi je bilo tako smiješno i simpatično i nemali broj ljudi sam izgubila kad sam prešla na metal. Jako je zanimljivo čuti kako nas ljudi izvana doživljavaju.

Ti si po struci produkt dizajnerica, a nakit često opisuješ kao malu skulpturu. Što te i dalje toliko privlači upravo tom malom formatu?

Jako volim upasti u flow, volim kad se stvari samo dogode. Puno predivnih trenutaka s materijalima mi se dogodilo iz nečeg što bih možda u startu smatrala greškom. To se dogodilo i s malenim postamentima za nakit u prostoru, nije mi se sviđalo ništa što sam već vidjela, htjela sam da i postamenti budu produžetak nakita i da imaju svoj karakter i suverenost čak i kad ništa na njima ne izlažem.

Nisam znala što želim, ali sam lijevala male poklone od gipsa i pirita za goste i desila mi se jedna takva dobra greška. Bila sam sretna kao malo dijete. Zapravo ganjam taj osjećaj i sigurno ga se može imati i kad se napravi predivan stolac, ali meni će uvijek vjerojatno trebati brzina i nepredvidivost kod stvaranja.

Tvoje kolekcije često kreću od nekog koncepta; vremena, prolaznosti, sjećanja… Dolazi li ti prvo ideja ili forma?

Ja zapravo stalno nešto učim i istražujem, prevodim i pretačem iz medija u medij. Puno pišem i puno živim u glavi tako da uvijek imam spreman koncept. Fasciniraju me ljudi, uzorci ponašanja, stalno pokušavam nešto shvatiti i naći smisao. Tako da mi je često kolekcija samo nešto što nastane u vremenskom periodu u kojem me drži neka ideja.

Zatim te predmete ipak pokušam staviti u nekakav razumljiv kontekst, to je produkt dizajner u meni. Na faksu bi nas tisuće puta pitali zašto neki dizajn, a odgovor „Jer tako osjećam“ nije baš prolazio.

Koliko ti je važno da žena koja nosi mammii zna priču iza komada? Mora li uopće svaki komad nakita imati više značenje od samog ukrasa?

Nije mi važno, dapače, mislim da je nepotrebno. Ako nešto funkcionira bez objašnjenja, mislim da je barem dio te priče jako uspio. Neke stvari se samo trebaju osjetiti, sve drugo je za one koji žele znati više.

Općenito mislim da su ljudi na jednoj razini simbola dosta slični. Jednom me profesor iz socijalne ekologije pitao želim li stvarno toliko jako pod svaku cijenu biti originalna ili želim da me se razumije. To pitanje neću nikada zaboraviti.

Jel možeš sada odgovoriti na to pitanje?

Sad želim biti originalna, ali želim da me se razumije. Želim biti slobodna i želim pripadati. Mislim da jedno bez drugog zapravo ne ide i to je samo jedan od zivotnih paradoksa. Vjerojatno je to tako teško objasniti ako ta stanja zamislim statično. a zapravo je dinamično i konstantno u kretanju i upravo u ciklusima
između originalnosti i razumljivosti i slobode i pripadanja je ravnoteža.
Ključ je u kretanju i širenju.

U gotovo svakom komadu koji napraviš vidim tebe. Koliko ti je važno da si besprijekorno preslikana u rad?

Nisam sigurna odakle dolazi ta potreba. Ali da, istina je da uvijek razmišljam uklapa li se neki predmet ili ne, hoće li biti previše čudan, što god to bilo u tom trenutku. Mislim da je to više pitanje zrelosti, komunikacije i alignmenta nego dizajna. Nedavno mi je jako blizak prijatelj rekao da je mammii overthinkan. To mi je bilo tako simpatično, ja nisam znala da se to primijeti.

Kakve ljude zamišljaš dok dizajniraš? Znam da tvoj nakit ne nose samo žene, pa možeš malo raspisati i za dečke. Je li to više rad po narudžbi?

Alan Crocetti je jednom rekao nešto kao: „All jewellery is for boys if you stop being a little pussy about it.“ Predivno mi je kad vani na nekome primijetim super naušnice i u toj sekundi još ne shvatim da su moj rad. To je jako dobar osjećaj.

Upoznala sam dosta svojih klijenata i svi su tako nekako lijepo nosili mammii. Baš je čast kad netko nosi tvoj predmet. Dok zamišljam model, ne zamišljam toliko osobu, više taj neki mali osjećaj koji bih htjela postići.

Dečki super nose moj nakit i predivno je vidjeti kako se to srebro razvija kroz vrijeme. Da, srebro, sad sam shvatila da dečki više vole srebro.

Nakon deset godina, što si naučila o tome kada treba slušati vlastiti ukus, a kada tržište?

Mislim da je uvijek važnije slušati vlastiti ukus i biti hrabar, čak i kad feedback nije neposredan ili pozitivan. I pitanje je zašto netko radi to što radi. Sigurna sam da postoje unosni poslovi gdje se sluša tržište i tim ljudima to ima smisla. Ali za mene je najvažnije biti iskrena oko svega toga i da mammii prenese neku emociju.

Postoji li nešto što danas radiš potpuno drugačije nego na početku; bilo kreativno, bilo poslovno?

Prošla sam više faza, mislim da sam sada najmirnija što sam ikada bila. U početku sam imala nalete kreativnosti i radila jako puno kad god sam htjela, ali sam iz nekog razloga mislila da je to neprofesionalno. Kao, ljudi će me shvatiti ozbiljnije ako radim na neki predvidiv način.

Onda sam se možda malo umorila od tih samonametnutih ograničenja i shvatila da su naleti kreativnosti neprocjenjivo blago. Tko je ono rekao: „Inspiration exists but it has to find you working.“ Sada sam u toj fazi života. Picasso je to rekao!

Napravila si seriju majica koje su u simbiozi s brendom, nježne i snažne istovremeno. Je li to bio one-shot ili možemo očekivati slične stvari u budućnosti?

Zasad je one-shot, ali više zbog toga što dan ima 24 sata, a ja sam mama dva dječaka. Zapravo sam i ovog ljeta radila na kolekciji odjeće, ali trenutno ne znam kad bi tako nešto moglo izaći van.

Majice su bile posveta skate kulturi, kontrastu grubog i nježnog, a na najdubljem levelu sam zapravo htjela reći: dečki su isto nježni i cure mogu raditi sve što i oni. Čak i skejtati i raditi majice za grube dečke.

Spominjala si želju da jednog dana radiš velike skulpture. Je li nakit za tebe još uvijek krajnji format ili je mammii od početka bio put prema nečemu većem?

Mislim da ću uvijek raditi nakit, to mi je kao disanje. Uvijek je u pozadini svega, bilo kao mammii ili kao skica za veći projekt.

U zadnje vrijeme obrađujem kamen, a dugo mi je bilo nezamislivo da bih to mogla raditi. Metal me fascinira, čaroban je. Dok ga oblikujem, tu je vatra koja je sama po sebi već cijeli jedan svijet i ne sluša me kad nisam raspoložena. Cijeli taj proces je jedna velika škola.

Jedan od mojih idealnih scenarija je da cijeli dan varim i onda dođe moj agent (još ne postoji), uzme skulpturu i proda ju za milijun dolara.

I nakon svega što si napravila, što još postoji u Maji što kroz mammii do sada nismo vidjeli?

Najiskrenije, ja bih htjela po projektu raditi sve. Doslovno sve po redu. Ne znam kako će se ta slagalica poklopiti, ali mislim da se kreće točno u tom smjeru i da zadnjih godina intuitivno tražim i skupljam ljude s kojima želim raditi.

Da, to je ono što me goni. Izraziti se i raditi s ljudima koje cijenim, bilo da je to produkt ili nešto na filmu. Želim učiti i istraživati, to je ono što me beskrajno veseli. Želim stalno počinjati ispočetka.

SAZNAJ VIŠE: