Prije tjedan dana moja kolegica Manda napisala je članak o referencama koji sam u nedjeljno jutro, uz kavu, pročitala i o kojem sam zatim razmišljala cijeli dan (luda sam, priznajem). Članak obavezno pročitajte, a razlog zbog kojeg ga sada ovdje spominjem jest taj što me inspirirao na još jednu temu koja mi se često vrti po glavi: je li novo cool biti manje dostupan na društvenim mrežama? Od ove riječi cool mi se blago rečeno bljuje, isprostituirana je više od “autentično”, ali tu je, da bismo se bolje razumjeli.
Zašto su nam nedostupni ljudi na mrežama odjednom zanimljiviji?
O tome se piše već neko vrijeme i sigurno nisam jedina koja ima dobar ili loš stav, ali posebno mi je zanimljivo promatrati taj fenomen upravo u kontekstu referenci. Jer nije poanta u tome jeste li ili niste nešto objavili na društvenim mrežama, nego u referencama pomoću kojih gradite vlastiti alter ego, iako one zapravo uopće nisu dio vaše osobnosti i, dubinski gledano, o njima nemate pojma.
Kad su reference postale osobnost?
Doduše, ulaziti u različite uloge oduvijek je bio ljudski poriv i svi ponekad imamo potrebu pokazati se u drugačijem svjetlu zbog dojma koji želimo ostaviti. U tom smo smislu oduvijek slagali modne kombinacije za razgovore za posao za koje mislimo da će se više svidjeti poslodavcu ili da ćemo u njima djelovati uvjerljivije. Isto vrijedi za prve dejtove, nove poslove i posebne prilike, a na kraju dana odjeća i služi tome da se igramo vlastitim identitetom.

No objave na društvenim mrežama otišle su deset koraka dalje i negdje se putem potpuno izgubila granica između vlastitih interesa i stvarnog znanja o njima te beskonačnog karusela referenci o kojima nemamo pojma, ali su ondje kako bismo se prikazali u cool svjetlu. Kao da se svi međusobno natječu tko će prije ući u tu famoznu ladicu projektiranu za posebne (postati cool arhetip), a pritom ne shvaćaju da se u nju ne ulazi površnim pokazivanjem. Upravo suprotno. Miuccia Prada to je savršeno sažela u razgovoru s Rafom Simonsom nakon njihove prve zajedničke Prada kolekcije za proljeće/ljeto 2021.: „Study, study, study! Learn, watch movies, watch art, read literature…“
Jer reference same po sebi ne znače mnogo ako iza njih ne postoje stvarna znatiželja, znanje i želja da razumijemo ono što gledamo. Koliko god nam moderni svijet pokazivao da objave na društvenim mrežama prolaze čak i u kontekstu posla (nisam malo puta doživjela da me se umjesto nečijeg CV-a pita za Instagram profil), dugoročno, znanje ipak nikada ne izlazi iz mode. A pod njim prvenstveno mislim na studiranje i cjeloživotno ulaganje u sebe, čitanje literature (ne na prikupljanje površnih informacija iz medija ili mreža). To je ono što našem radu daje kontekst i dubinu, a tržište će, koliko god ponekad djelovalo zasićeno i površno, takvu razliku prije ili kasnije znati prepoznati.

U posljednje se vrijeme zato često pitam gdje su nestale mistika, potreba za istraživanjem i uzbuđenje otkrivanja nečije osobnosti. Onaj poseban trenutak kada te netko pozove u svoj stan, mjesto rezervirano za bliske ljude, pa kroz sitne detalje saznaješ nešto više o toj osobi. Gledaš knjige na policama, grafike ili slike na zidovima, predmete koje je godinama skupljala i osjećaš se pomalo posebno jer znaš da si dobio pristup nečijem intimnom svijetu.
Nedavno mi je prijateljica to sažela jednom rečenicom: „Nikad ne bih objavila cijeli svoj stan na društvenim mrežama jer je on intiman prostor u kojem se događaju najbitnije stvari u mom životu, a u njega dolaze meni važne osobe koje sam odabrala i pozvala.“ Ne želim zvučati radikalno i, naravno, ne osuđujem ljude koji objavljuju fotografije svojih stanova. Radila sam to i sama. Ali u ovom zasićenju sadržajem sve se češće pitam gdje su nestali znatiželja, tajnovitost i mistika.
Moram vam priznati da su mi ljudi koji daju malo od sebe postali iznimno zanimljivi. Ne zato što ih smatram boljima niti zato što mislim da je povlačenje s društvenih mreža samo po sebi nekakva vrlina, nego zato što su mi u ovoj šumi unaprijed definiranih ladica jednostavno intrigantniji. Zašto? Zato što ne znam gdje pripadaju. Ne mogu ih u nekoliko sekundi svrstati prema putovanjima, filmovima koje gledaju, restoranima u koje odlaze, glazbi koju slušaju, odjeći koju nose ili interijerima koje vole. Ne znam unaprijed što ću pronaći kada ih upoznam. Ostavljaju nešto za otkrivanje. Nedavno sam po stoti put gledala film „Lost in Translation“ i ponovno se vratila toj misli. Fascinira me kako Sofia Coppola cijeli film gradi upravo na onome što ostaje neizrečeno, na stvarima koje nam nikada ne objasni do kraja.
I film je, između ostalog, nevjerojatno seksi baš zbog toga. Između Boba i Charlotte cijelo vrijeme postoji napetost, ali ona se gotovo nikada ne materijalizira u nešto konkretno. Više je u načinu na koji se gledaju, sjede jedno pokraj drugoga u hotelskom baru, lutaju Tokijem ili jednostavno šute zajedno. Njihov odnos postoji negdje između prijateljstva, zaljubljenosti i one vrlo specifične vrste privlačnosti koja se dogodi kada nekoga upoznate u potpuno pogrešnom trenutku, na potpuno pogrešnom mjestu. Coppola nam ne govori što je to točno i baš zato cijela stvar ima toliko naboja. Da nam je sve objasnila, pokazala ili njihov odnos uredno definirala, vjerojatno bi nestao dobar dio onoga zbog čega ga pamtimo.
Najbolji primjer je, naravno, kraj filma, kada Bob nešto šapne Charlotte, ali mi ne saznamo što. I gotovo je frustrirajuće koliko to želimo čuti. Ali baš je u tome poanta. Ta rečenica nije namijenjena nama. Ostaje njihova. Coppola nam cijeli film dopušta da ih promatramo, ali nam ne daje potpuni pristup, i možda je baš to ono što film čini toliko intimnim i toliko seksi.
I možda smo taj osjećaj danas pomalo izgubili. Navikli smo sve prevesti u nešto što se može pokazati, objaviti ili nekako komunicirati drugima, kao da iskustvo nije potpuno ako za njega ne postoji vanjski dokaz. A možda je zapravo puno privlačnije ne učiniti baš sve o sebi dostupnim. Ne zato da bismo djelovali misterioznije ili više cool, jer bi i to vrlo brzo postala samo još jedna poza, nego zato što postoji nešto zavodljivo u tome da ne znamo sve.

Ako sve stavimo na Instagram, što nam ostaje za večeru?
Možda smo se jednostavno malo previše naviknuli na ideju da sve o sebi moramo pokazati kako bi drugi znali tko smo. A možda je novi luksuz upravo suprotno. Imati interese koje ne treba odmah pretvoriti u sadržaj, „znanje“ koje ne mora postati dokaz ukusa i dijelove života za koje ne postoji publika. Ostaviti nešto ljudima koji će nas upoznati dovoljno dobro da to sami otkriju. Uostalom, ako baš sve stavimo na Instagram, o čemu ćemo pričati na večeri? Ili nećemo pričati, nego ćemo ionako biti na mobitelu?