Prije nekoliko dana naišla sam na objavu magazina The Mercer od koje sam se narogušila i koja me natjerala da pišem o referencama. Teza je vrlo jednostavna i, barem na prvi pogled, potpuno točna: reference koje koristimo kulturni su otisci naših prstiju. Možete se odijevati isto kao osoba preko puta vas, pratiti iste ljude i na internetu izgraditi gotovo identične identitete, ali dovoljno je malo porazgovarati i osobni arhiv izađe na površinu.
Slažem se. Reference koje poznajemo i spontano koristimo govore jako puno o nama. Film koji smo gledali dvadeset puta, knjiga koju vrtimo u nedogled, fotografija koju gledamo godinama, glazba, arhitektura, moda, neka potpuno suluda scena iz televizijske emisije koju citiramo s prijateljima („Otvorena vrata“ kao biblija). Sve se to negdje taloži i s vremenom postaje jezik kojim objašnjavamo svijet sebi i drugima. Zato mi je najdraže ilustrovati tekst postovima sa naloga koji obožavam @insidethemood.
The Mercer ide i korak dalje: ako ne razumijete nečiju referencu, nemojte automatski pretpostaviti da je osoba pretenciozna ili da pokušava djelovati zanimljivije nego što jest. Pitajte što znači. Dopustite nekome da vas upozna s nečim dovoljno važnim da je postalo dio njegova jezika. I s tim se slažem.
Ali njihov zaključak počiva na jednoj pretpostavci koju uopće ne propituju: da osoba koja koristi referencu zna što referira. Nažalost, danas to nikako ne možemo uzeti zdravo za gotovo. Naprotiv.
KADA JE REFERENCA SAMO REFERENCA NA REFERENCU
Društvene mreže dale su nam pristup nevjerojatnoj količini pop (ne)kulture, ali su istodobno omogućile da je konzumiramo potpuno odvojenu od konteksta. Filmski kadar možete vidjeti stotinu puta, a da nikada ne pogledate film. Fotografija se može godinama seliti iz jednog moodboarda u drugi bez imena fotografa. Arhitekt postane ružičasti zid, dizajner jedna stolica, film paleta boja, umjetnik nekoliko radova koji dobro izgledaju u carouselu.
Nakon dovoljno ponavljanja svi znaju referencu. Ili barem misle da je znaju.
Prije nekoliko godina jedan (i tada mladi) fotograf pokazivao mi je svoj prvi editorijal koji je snimio za poznati magazin. Fotografije su bile inspirirane scenama iz kultnih filmova i na jednoj sam ugledala poznate crvene usne na crnoj pozadini. „Jao, Rocky Horror!“, ciknula sam. „Da!“, odgovorio je jednako oduševljeno. Kada sam krenula citirati iz filma, rekao mi je da film nikada nije pogledao.
Nisam mogla vjerovati što čujem. Ne smatram da morate položiti ispit iz The Rocky Horror Picture Showa prije nego što smijete fotografirati crvene usne. Ali on je svjesno koristio referencu na film koji nije ni vidio. Do njega nije stigao film, već samo njegova dovoljno poznata vizualna oznaka.
Danas me takve stvari više ne iznenađuju.
Mreže su pretvorile ogroman kulturni kapital u beskonačan zajednički moodboard. Ljudi znaju kako izgleda kadar, tko ga danas koristi, kakav osjećaj proizvodi (ili treba proizvesti) i što njime želite poručiti, a da o originalu ne znaju gotovo ništa. U mom svijetu, to zapravo znači da suštinski ne poznaju ništa.
REFERENCE I DALJE OTKRIVAJU TKO SMO. SAMO NE UVIJEK ONAKO KAKO MISLIMO
The Mercer u jednom kadru kaže nešto s čime se potpuno slažem: kada netko napravi određenu referencu, otkriva vam tko je.
Da. Samo što taj odgovor nije uvijek laskav.
Gomila ljudi reference koristi kao kostim jer misli da dobro zna što će time signalizirati. Kulturni kapital nije prestao postojati zato što je internet svima omogućio pristup njegovim simbolima. Samo je postalo puno lakše naučiti napamet simbole bez svega što stoji iza njih. A čega su onda simboli?
Zato dvije osobe mogu koristiti potpuno istu referencu, a da ona o njima govori dvije sasvim različite stvari. Jedna je možda godinama nosi sa sobom jer ju je nešto u originalu pogodilo. Druga ju je spremila prošli tjedan nakon što ju je pet puta vidjela negdje. Na moodboardu se na prvi pogled ne može vidjeti razlika.
Ne treba zbog toga uvesti kulturnu policiju koja će provjeravati jeste li pročitali što Frank Lloyd Wright piše o mitološkim arhetipima i na koji je način tradiciju ugrađivao u svoje projekte, ako jednostavno volite kako izgledaju Taliesin i Fallingwater. Dovoljno je priznati da prepoznavanje nije isto što i poznavanje. A još manje je isto što i razumijevanje.
OBRNUTI SLUČAJ: NE MORATE POZNAVATI ORIGINAL DA BI REFERENCA BILA VAŠA
Postoji, međutim, druga strana cijele priče. Neke od referenci koje koristim dolaze iz regionalnih realityja i raznih televizijskih emisija koje u životu nisam gledala. Za njih znam zahvaljujući svojim prijateljima (znate vi tko ste) koji su mi godinama pokazivali klipove i, što je još važnije, naučili me kada se koja suluda rečenica koristi.
Omiljena mi je „Ima da goru k’o sveće“ prije nego što poželim upaliti brener.

Eto, konkretno takve rečenice (zajedno s „Najveća vrlina? Nisam zlopamtilo. Životni moto? Pamti pa vrati.“) kod mene nemaju veze s emisijom iz koje su potekle. Postale su dio internog jezika određene grupe ljudi. Ne citiram ih zato što želim ostaviti dojam da poznajem original – svi vrlo dobro znaju da ga ne poznajem – nego zato što su preko ljudi koje volim postale dio mog vlastitog repertoara. U tom istom repertoaru imam i referencu koju koristim kad nekom wannabe izblaziranom želim pokazati gdje mu je mjesto: volim reći koju kompoziciju za klavir najviše volim na svijetu (Skrjabinov Nokturno za lijevu ruku, i to kad ga svira Rubinstein).
Dio referenci oduvijek je tako putovao. Iz filma u razgovor, iz pjesme u šalu, iz jedne generacije u drugu. Ne mora se poznavati podrijetlo apsolutno svake fraze, slike ili geste koju netko koristi da bi ona za njega imala značenje. Sve dok njihov skup ne postane fejkerska laž.
JA BIH DA SE MALO IZBLAZIRAM DO SUTRA
Najbolji opis ovog fenomena upravo je jedna kultna referenca. Osma epizoda prve sezone Otvorenih vrata, emitirana 13. siječnja 1995., koju je napisala Biljana Srbljanović. Epizoda se doslovno zove „Ja bih da se malo izblaziram do sutra“. Branka Katić igra Aninu prijateljicu Sandru, odnosno Ćoru, turbo-folk pjevačicu koja za 24 sata ima intervju za Sabor pa hitno mora steći malo kulture.
Ćora 1995. želi u nekoliko sati naučiti francuski, klavir i geografiju da bi sutradan mogla ostaviti dojam osobe koja sve to prirodno posjeduje. SOUND ON.
Samo što Ćora danas ne mora učiti francuski. Dovoljno je da zna koji francuski film treba referirati.