Sanja Bistričić: „Volim kada umjetnost upadne u svakodnevicu grada“

U sklopu projekta Okolo Zagreb, Sanja Bistričić predstavlja rad „Miješanja” i govori o umjetnosti u javnom prostoru, fotografiji, memoriji i gradu
19.08.2026.
IMAGE SOURCE: Sanja Bistričić
okolo zagreb
RECOMMENDED

Fotografkinja, multimedijalna umjetnica i snimateljica Sanja Bistričić Srića u svojoj umjetničkoj praksi se dugo kreće između fotografije, filma, videa, teksta i instalacije, istražujući teme poput sjećanja, percepcije i odnosa između dokumentarnog i fikcionalnog. U radovima često kreće od postojećih materijala koje kolažira, daje imnovi kontekst i ponovno povezuje, stvarajući nove odnose između slika, prostora i osobnog iskustva. Ove se godine pridružuje jednom od nama dražih projekata Okolo Zagreb koji od 2018. godine donosi suvremenu umjetnost u zagrebačke ulice i javne prostore, pretvarajući grad na nekoliko tjedana u svojevrsnu galeriju na otvorenom.

Umjesto da publika umjetnosti prilazi isključivo u galerijama i muzejima, Okolo je smješta u svakodnevicu; na ulice, trgove, prolaze i druga mjesta na kojima se svakodnevno krećemo. Upravo je taj susret umjetnosti i gradske svakodnevice ono što projektu daje njegov prepoznatljiv karakter.

Za ovogodišnje izdanje Sanja Bistričić pripremila je „Miješanja”, prostornu instalaciju koja povezuje arhivske fotografije Zagreba Toše Dabca, Šime Radovčića i Slavke Pavić s reflektirajućim površinama. Da vas podsjetim, fotografije Toše Dabca su bile dio prvog izdanja Okolo, što samo potvrđuje inspiraciju koja nikad ne staje.

U radu se susreću različita vremena i različiti pogledi na grad, a fotografije čuvaju trag nekadašnjeg Zagreba, dok ogledala u njih uvode sadašnji trenutak, okolinu i samog promatrača.

Fotografije koje prate ovaj razgovor su pritom radne fotografije, nastale tijekom procesa realizacije, pa konačan izgled instalacije još ne otkrivamo. To ćete tek moći otkriti za koji dan kad službeno kreće Okolo, a ove godine je to od 20. do 30. kolovoza.

Sudjeluješ u ovogodišnjem projektu Okolo. Što te privuklo ideji da svoj rad postaviš upravo u javnom prostoru? Kako ti osobno doživljavaš grad kao prostor za umjetničku intervenciju?

Jako mi je drago što ove godine sudjelujem u projektu Okolo. Mislim da je ovakva inicijativa potrebna gradu jer umjetnost čini dostupnijom svima i uvodi je u svakodnevni život grada. Budući da je Okolo projekt koji je već sam po sebi vezan uz umjetničke intervencije u javnom prostoru, taj je kontekst zapravo bio unaprijed zadan, pa sam se od početka fokusirala na rad koji bi funkcionirao na vanjskim površinama grada, izvan galerijskog konteksta.

Zanimalo me kako će komunicirati s prostorom, prolaznicima i svakodnevnim životom grada. Grad mi je sam po sebi zanimljiv i osobno ga doživljavam kao živ i slojevit prostor koji već ima svoj ritam, ljude, arhitekturu i priče, pa umjetnička intervencija uvijek ulazi u nešto što već postoji. Bilo mi je važno razmišljati o tome kako će se rad uklopiti u javni prostor koji već ima svoju funkciju i karakter te kako ga može, barem nakratko, promijeniti, osvježiti vizuru grada ili čak promijeniti način na koji doživljavamo određenu površinu.

Možeš li nam otkriti nešto o radu koji će publika moći pronaći u sklopu projekta? Što ti je bilo polazište za njegovo nastajanje?

Rad „Miješanja“ prostorna je instalacija sastavljena od različitih reflektivnih materijala i arhivskih fotografija Zagreba autora Toše Dabca, Šime Radovčića i Slavke Pavić.

Polazište mi je bilo razmišljanje o fotografiji kao nositelju memorije i o tome što se događa kada se prizori nekadašnjeg grada dovedu u odnos sa sadašnjim trenutkom i arhitekturom grada. Arhivsku fotografiju odabrala sam upravo zbog njezine dokumentarne vrijednosti. Fotografija čuva trag nekog drugog vremena, bilježi ljude, prostor i njegove promjene te na određeni način postaje dio memorije grada, ali i svjedočanstvo o nečemu što je jednom postojalo.

Arhivske fotografije povezala sam s reflektirajućim površinama koje u rad uvode ono što se događa upravo sada; okolinu, kretanje i samog promatrača. Ovisno o poziciji iz koje se instalacija promatra, fotografija, odraz i prostor međusobno se preklapaju i stvaraju svaki put drugačiju sliku.

Zanimalo me upravo to miješanje različitih vremenskih i vizualnih slojeva, kolektivne memorije grada i osobnog iskustva promatrača. U jednom trenutku gledamo prizor koji pripada nekom drugom vremenu, a već u sljedećem u njemu se može pojaviti naš vlastiti odraz. Tako se stvara svojevrsna pukotina između vremena, prostor u kojem se dokumentarno na trenutak susreće sa sadašnjim i zamišljenim.

Tvoj se umjetnički rad često kreće između fotografije, vizualnog pripovijedanja i istraživanja svakodnevice. Kako se taj pristup mijenja kada rad izađe iz galerije i postane dio gradskog prostora?

Svakako se mijenja. U galerijskom prostoru radovi su u kontroliranim uvjetima, mogu se preciznije postaviti, njihovo čitanje usmjeriti, ali i osigurati njihova zaštita. Kada rad izađe u gradski prostor, dio te kontrole nestaje i u rad ulaze slučajnost, kretanje, različiti pogledi, različito vrijeme koje će mu netko posvetiti, ali i moguće namjerne ili nenamjerne intervencije prolaznika.

Fotografija koja je prepuštena ulici, odnosno javnom prostoru, više nije samo dvodimenzionalna slika. Ona postaje objekt, materijal ili dio prostorne situacije, podložna manipulaciji, vremenskim uvjetima i različitim promjenama. Na taj način i sama fotografija dobiva novu ulogu i može se s vremenom mijenjati.

Koliko ti je u ovom radu važna konkretna lokacija na kojoj će biti predstavljen?

Lokacija mi je u ovom radu vrlo važna i dugo sam razmišljala o tome gdje bi instalacija najbolje funkcionirala. Na kraju sam se odlučila za dvorište Zagrebačkog plesnog centra jer mi se taj prostor na više razina povezao s radom.

Jedno od ogledala koje koristim u instalaciji izvorno je bilo dio interijera ZPC-a, pa mi je posebno drago što se na neki način vraća na mjesto na kojem je dugo bilo prisutno, ali sada u potpuno novom kontekstu u vanjskom prostoru i u kombinaciji s drugim materijalima.

Važna mi je i sama arhitektura ZPC-a. Njegova pomalo nekonvencionalna forma i suvremeni arhitektonski elementi jako dobro komuniciraju s instalacijom, koja i sama u sebi ima određenu dozu fragmentacije i dekonstrukcije.

Istodobno se iz dvorišta vide okolne starije zgrade, drveće i različiti slojevi grada, pa se u jednom prostoru susreću staro i novo, prirodno i izgrađeno. Upravo mi je ta kombinacija bila posebno zanimljiva za ovaj rad.

Okolo umjetnost dovodi na ulice, među ljude, često na mjesta kojima inače prolazimo bez puno razmišljanja. Što se, po tvom mišljenju, događa kada umjetnički rad „upadne” u nečiju svakodnevnu rutu?

Mislim da se tada dogodi mali prekid u svakodnevici. Čovjek zastane, zagleda se, možda na trenutak odluta ili odsanjari, i tek onda nastavi dalje. Volim misliti o takvoj intervenciji kao o malom pomaku u uobičajenom ritmu grada; nečemu što nas na nekoliko trenutaka izbaci iz automatizma i otvori prostor za pogled, misao ili neku sasvim osobnu asocijaciju.

Koliko ti je važna reakcija slučajnog prolaznika? Je li ti zanimljivije kada netko zna da gleda umjetnički rad ili kada ga susretne potpuno neočekivano?

Svaka reakcija mi je zanimljiva. Zanimljivo mi je kada netko razumije što gleda i kada ga rad dotakne na način da možda malo odluta, zastane ili krene nešto propitivati, ali jednako tako i suprotna reakcija – kada netko rad ne razumije ili ga on potpuno isprovocira.

Mislim da su i jedna i druga reakcija normalne i legitimne, jer ne može svima sve značiti isto. Lijepo je kada znaš što te negdje očekuje, ali možda je još ljepše kada ne znaš i ne očekuješ ništa, a onda te neka umjetnička intervencija iznenadi, pomakne ili ti jednostavno uljepša dan.

Što ti je tijekom rada na ovom projektu bilo najizazovnije? Ideja, izvedba ili ljudi koji će promatrati?

Ideja je došla dosta spontano i brzo, ali onda najviše vremena ode upravo na izvedbu, na razmišljanje o tome kako tu ideju iz glave prevesti u stvarnost. Koje materijale koristiti, koje dimenzije, kako će se pojedini elementi povezivati, na koji način će konstrukcija stajati u prostoru i kako će sve zajedno funkcionirati u konačnoj postavi.

Taj prijelaz iz ideje u fizički rad za mene je najzahtjevniji, ali i jedan od najzanimljivijih dijelova procesa, pogotovo zato što do sada nisam radila instalaciju ove veličine i na ovakav način.

Zato sam jako zahvalna svojim prijateljima, arhitektici Mirni Udovčić na nacrtima te dizajneru Jakovu Habjanu na tehničkim savjetima i pomoći pri realizaciji i montaži.

Može li javni prostor, po tebi, promijeniti značenje umjetničkog rada jednako kao što umjetnički rad može promijeniti način na koji gledamo taj prostor?

Mislim da definitivno može. Postaviti rad u javni prostor koji govori neku sasvim drugu priču automatski utječe i na način na koji ćemo taj rad čitati.

Ljudi ne promatraju samo umjetnički rad, nego i sve ono što se događa oko njega; mjesto, arhitekturu, vrijeme, ljude, funkciju tog prostora i svakodnevni život koji se ondje odvija. Sve to na neki način postaje dio rada i mijenja njegovo značenje.

Isto tako mislim da i umjetnički rad može promijeniti prostor. Može ga na trenutak učiniti drugačijim, naglasiti nešto što prije nismo primjećivali ili jednostavno promijeniti način na koji ga doživljavamo. Zato taj odnos za mene djeluje dvosmjerno.

9Kada bi netko tvoj rad u sklopu Okolo vidio sasvim slučajno, bez ikakvog konteksta; što bi voljela da mu ostane nakon tog susreta?

Voljela bih da mu ostane neka drugačija vizura grada, malo promijenjen osjećaj mjesta koje možda svakodnevno vidi, ali ga je kroz taj susret doživio na neki novi način.

Ne mora nužno razumjeti sve slojeve rada; dovoljno mi je da mu taj susret na trenutak pomakne pogled i da nakon toga prostor oko sebe vidi barem malo drugačije. Možda da mu rad otvori neka nova pitanja, potakne neko novo sanjarenje ili jednostavno dopusti da na trenutak odluta.

Što te trenutačno najviše zaokuplja kao umjetnicu i postoji li nešto što kroz ovaj projekt prvi put istražuješ?

Trenutačno me dosta zaokuplja odnos fotografije prema prostoru i mogućnost da fotografija izađe iz svoje klasične, dvodimenzionalne forme. Zanimljivo mi je promatrati je ne samo kao sliku ili dokument, nego i kao materijal, objekt i nešto što može graditi odnos s prostorom i promatračem.

Kroz ovaj projekt prvi put radim instalaciju ovakvih dimenzija i na ovakav način, koristeći različite materijale i uključujući fotografiju u veću prostornu konstrukciju. To mi je otvorilo potpuno novi način razmišljanja o mjerilu rada, njegovoj fizičkoj prisutnosti i odnosu prema tijelu promatrača: kako mu se prilazi, kako se oko njega kreće i kako se mijenja ovisno o poziciji iz koje ga gledamo.

I za kraj, kad bi Zagreb tijekom trajanja projekta mogao na nekoliko dana gledati sam sebe tvojim očima, što bi voljela da primijeti?

Voljela bih da primijeti umjetnost kao neki novi impuls u gradskim ulicama i javnom prostoru, nešto što na trenutak može promijeniti svakodnevni ritam grada, unijeti malo iznenađenja, znatiželje ili sanjarenja.

SAZNAJ VIŠE: