Postoje gradovi koji se mogu upoznati u jednom vikendu i postoje oni koji se otkrivaju godinama. Split pripada ovoj drugoj kategoriji. On se ne nalazi samo u kamenim ulicama, na razglednicama ili mjestima koja obilaze turisti. Njegov pravi identitet skriva se u ritmu svakodnevice, u ljudima koji ga žive, u pogledima koji se razmjenjuju na ulici, u navikama koje se prenose generacijama i u trenucima koji prolaze toliko brzo da ih većina više ni ne primjećuje. Teško je ovo objasniti ljudima koji nisu iz Splita, a osobito jer posljednjih godina se tretira isključivo kao turistička destinacija, a on je puno više od toga. Split ima šarm, energiju koju čine lokalci, ljudi koji ostaju sa svojim gradom i ljeti i zime i čine ga drugačijim, posebnim.

Mile Modic bilježi spontane trenutke u gradu
Upravo tim, gotovo nevidljivim slojevima grada već se više od dva desetljeća bavi Mile Modic. Autor čiji su fotografski radovi obilježeni analognom estetikom i posebnim senzibilitetom prema ljudima i svakodnevnim prizorima, Split nikada nije promatrao kao kulisu. Za njega je grad prije svega skup odnosa, emocija i malih priča koje se svakodnevno odvijaju na njegovim ulicama.

„Vidim mnogo dobrih ljudi, ljudi koji čine ovaj grad, koji ga žive i mijenjaju. Ponekad nabolje, ponekad malo manje dobro, ali to je život grada“, kaže.
Možda upravo zato njegove fotografije ne traže spektakularne prizore. Na njima nema potrebe za velikim gestama. Glavni protagonisti gotovo su uvijek obični ljudi i svakodnevni trenuci koji bi, da ih nije zabilježio, vrlo lako ostali nezapaženi.

„Ljudi sve manje primjećuju jedni druge i zato su mi upravo ljudi najčešći motiv.“
Ta fascinacija ljudima nije nastala jučer. Mile fotografira još od srednjoškolskih dana. Ulica i fotoaparat s vremenom su postali nešto mnogo više od profesije ili umjetničkog interesa.
„Fotografija je moja prva ljubav i nešto što mi je iznimno važno u životu. Na ulici fotografiram više od dvadeset godina. To mi je svojevrsna meditacija, ritual koji mi daje sigurnost i osjećaj kontinuiteta. Tada se osjećam kao da sam ponovno u srednjoj školi, kao dječak bez briga.“

Dok su se gradovi mijenjali, a tehnologija ubrzavala gotovo svaki aspekt života, njegov odnos prema fotografiji ostao je iznenađujuće sličan. I dalje ga najviše privlače nepredvidivost i spontanost ulice.
Kao mlađi zamišljao je drugačiju karijeru. Privlačio ga je svijet modne fotografije, studijskih setova i velikih produkcija. Međutim, vrlo brzo shvatio je da ga takav način rada ne ispunjava.

„Kada sam bio mlađi, želio sam biti poput Helmuta Newtona, moda, studiji, rasvjeta… No s vremenom sam shvatio da mi je to naporno. Sve je uvijek isto i djeluje pomalo umjetno.“
Na ulici je pronašao upravo suprotno, neizvjesnost. „Ulična fotografija zahtijeva mnogo vremena, iskustva, ali i kondicije. Nikada ne znate što će se dogoditi i upravo je u tome njezina čar. Uhvatiti dobrotu u ljudima, to je ono što me pokreće svakoga dana.“ U njegovim fotografijama često se osjeća sporost. Kadrovi djeluju kao da su nastali nakon dugog promatranja i strpljivog čekanja pravog trenutka. Međutim, stvarnost je posve drugačija.

„Dok radim, radim vrlo brzo. Nema tu romantike da satima sjedim i čekam pravi trenutak ili promatram sunčeve zrake. Za to jednostavno nemam vremena.“
Sporost koju osjećamo zapravo dolazi iz njegova odnosa prema fotografiji nakon što je kadar već snimljen. Za razliku od suvremenih navika trenutačnog pregledavanja i dijeljenja sadržaja, Mile Modic svojim fotografijama dopušta vrijeme.

„Negative razvijam svakih nekoliko mjeseci. To mi pruža zadovoljstvo jer u međuvremenu zaboravim što sam fotografirao. Ako radim digitalno, isto je. Katkad fotografije ne pogledam i po nekoliko godina.“
Ta odgoda nije slučajna. Ona omogućava odmak, ali i vraća fotografiji određenu dozu iznenađenja. Analogna estetika pritom je postala jedan od njegovih prepoznatljivih autorskih potpisa. Ipak, on medij nikada ne romantizira.

„Film je moj prvi medij i na njemu dobivam emocije koje na digitalnoj fotografiji ponekad mogu djelovati sterilno. No to ne znači da je digitalna fotografija lošija. Na kraju je riječ samo o alatu. Važan je konačni rezultat i to je jedino što je doista bitno.“
Baš kao što ne idealizira tehnologiju, ne idealizira ni grad koji fotografira. Split se, kaže, promijenio. I to sve brže. „Svake se godine mijenja sve brže i brže.“ No promjena sama po sebi nije problem. Svako vrijeme, smatra, sa sobom nosi i dobre i loše strane. „Vrlo je važno ostati usredotočen i pratiti te promjene. Na kraju će sve ipak biti u redu.“

Unatoč svim transformacijama, vjeruje da je gradu ostalo nešto što ga i dalje čini posebnim – njegova kultura sporosti. „Kod nas se espresso pije sat vremena, a ono što ne stignemo danas, vjerojatno nećemo stići ni sutra.“
Možda upravo u toj rečenici leži i objašnjenje zašto njegove fotografije djeluju toliko mirno. One ne pokušavaju impresionirati. Ne natječu se s brzinom svakodnevice. One joj, barem na trenutak, pružaju otpor.

A kada bi duh Splita morao sažeti u nekoliko riječi, odgovor dolazi brzo i bez previše razmišljanja.
„Picigin, more, peškarija i švore.“
Iako se čini da je riječ o jednostavnim asocijacijama, iza njih se zapravo krije čitava filozofija njegova rada. To su mjesta, prizori i ljudi koji stvaraju identitet grada i koji ga, usprkos svim promjenama, čine prepoznatljivim. „Dobar Split. Split koji voli drugačije ljude, ali to nikada neće priznati. Split pun boja i dobrog humora.“

Upravo je taj pogled na grad nedavno prenio i u novi prostor u Marmontovoj. Za njega to nije bio tek dizajnerski zadatak niti prilika da izloži vlastiti rad. Proces je ponovno započeo od onoga što smatra jednim od temeljnih simbola grada – mora.
„More je u Splitu mnogo više od krajolika. Ono oblikuje ritam grada, njegove navike, sjećanja i način na koji ljudi doživljavaju sebe i prostor oko sebe.“ Iz tog promišljanja nastao je mural „More koje jesi“, rad koji more ne prikazuje kao razglednički prizor ili mjesto kojem se vraćamo tijekom ljeta.

„Mural promatra more kao dio identiteta. Ne kao mjesto kojem se vraćamo, nego kao nešto što nosimo sa sobom.“ Na isti način na koji njegove fotografije pokušavaju zadržati pažnju na ljudima i svakodnevnim detaljima koji polako nestaju, i ovaj prostor zamišljen je kao kratki predah od ritma koji nas svakodnevno okružuje.



A kada bi mogao odabrati samo jedan osjećaj koji će ljudi ponijeti sa sobom nakon ulaska u prostor, njegov odgovor ponovno je jednostavan.

„Volio bih da osjete mir. Da barem na nekoliko trenutaka zaborave na rokove i svakodnevne obveze, sjednu i osjete mir.“




Možda upravo taj mir najbolje opisuje i njegov Split. Grad koji se ne može do kraja objasniti niti svesti na nekoliko prepoznatljivih motiva. Grad koji se, baš poput dobre fotografije, otkriva tek kada na trenutak usporimo i počnemo primjećivati ljude oko sebe.