Filip Filković Philatz: osjećaj Zagreba koji smo izgubili

U razgovoru otkriva kako nastaju njegovi viralni videi i zašto nostalgija danas nije bijeg u prošlost nego potraga za sporijim ritmom
03.05.2026.
IMAGE SOURCE: Privatna arhiva/@philatz
Filip Filković Philatz Spomenar Zagreb
RECOMMENDED

Nostalgija za prošlim vremenima prirodno se javlja u čovjeku, osobito kako stari. To nije ni čudno ni neuobičajeno, svi smo na neki način sentimentalni i od toga ne treba bježati. Uostalom, velik dio svjetske književnosti počiva upravo na osjećajima, fragmentima i slikama iz prošlosti. Na “našim“ je prostorima ta nostalgija možda još izraženija jer su se u posljednjih tridesetak godina dogodile goleme društvene i životne promjene.

zagreb
Filip Filković Philatz


Kad govorimo o osjetilima, često se kaže da je najjači osjet njuha i okusa, o čemu je pisao i Marcel Proust, dok se vizualno nerijetko smatra slabijim okidačem sjećanja. Ipak, upravo kroz slike, odnosno video, Filip Filković Philatz uspio je postići suprotno. Svojim projektom “Spomenar” vraća nas u godine djetinjstva prizorima koji na gotovo nevjerojatno vjerodostojan način rekonstruiraju svakodnevicu nekadašnjeg Zagreba. Vratio nam je fotografiju, okus, miris, osjećaj, sve… Bilo bi nepravedno svesti njegov rad samo na tu prizmu jer iza njega stoje i projekti poput “Mali Zagreb”, “Dulum zemlje”, brojni vizualni i filmski radovi te suradnje koje nadilaze lokalnu scenu. Isto tako trenutačno završava svoj dokumentarni road movie “K67” o legendarnim crvenim kioscima.

Filip Filković Philatz

U tom filmu je ujedno i protagonist i redatelj. Ipak, utjecaj i emocija koje je pobudio serijalom Spomenar teško su mjerljivi. Zato nije čudno što su ti videi postali viralni, ali ne u površnom, današnjem smislu te riječi. U vremenu ubrzanosti, rastrganosti između obaveza i sustava koji melje svakodnevicu, otvorili su prostor za nešto drugo: tišinu i sporost, spontano druženje, male geste svakodnevice, dokolicu za koju više nemamo vremena. Kako i sam kaže: “To je žaljenje za dostojanstvom svakodnevice. Za tišinom koja je bila normalna.” Upravo u toj rečenici leži razlog zašto se u tim prizorima pronalazimo, ne zato što se želimo vratiti u prošlost, nego zato što u njoj prepoznajemo ono što nam danas nedostaje. Sve su to razlozi zbog kojih smo odlučili popričati s njim, o Zagrebu koji pamtimo i onom koji iznova zamišljamo, o granici između nostalgije i stvarnosti, te o procesu u kojem tehnologija postaje alat, a osjećaj ostaje jedina mjera istine.

Tvoji videi o Zagrebu broje puno pregleda i komentara. Što misliš, što je danas toliko drugačije ili lošije u svakodnevici da ljudi ovako snažno reagiraju na prizore neke mirnije, sporije prošlosti?

Mislim da nije toliko u pitanju nostalgija za prošlošću koliko glad za sporijim ritmom koji smo negdje izgubili. Živimo u vremenu kad je svaki trenutak prekinut notifikacijom, svaki prostor preoblikovan za Instagram, a grad sve manje izgleda kao tvoj. Kad netko vidi fotku Cvjetnog trga iz sedamdesetih gdje čovjek mirno sjedi ispred kina i puši, po meni to nije žaljenje za komunizmom ili bivšom državom. To je žaljenje za dostojanstvom svakodnevice. Za tišinom koja je bila normalna. Postoji razlika između dokumenta i traga. Fotografija iz šezdesetih je dokument, bilježi što je bilo. Ovi videi su trag u drugačijem smislu: bilježe kako se osjećalo živjeti tada, ili preciznije, kako mi (odnosno, ja) danas zamišljamo da se osjećalo. Tako da u slučaju ovih videa, postavljam uvjete pod kojima nešto vrijedi biti stvoreno.

lifestyle

Kad stvaraš te scene, jesu li to tvoje osobne uspomene koje prevodiš u vizual, ili više hvataš neku kolektivnu sliku koju svi nosimo u sebi? 

Oboje, i to je zapravo cijela tajna. Ja imam osobnih sjećanja na većinu tog vremena, ali više kroz mirise i okuse, za prava sjećanja sam premlad. Ali odrastao sam uz ljude koji jesu, uz fotografije u ladicama, uz mirise i priče. Ono što radim nije rekonstrukcija mog sjećanja nego neka vrsta arheologije zajedničke memorije. Pokušavam izvući ono što svi mi nosimo difuzno, u genu, u kuhinjskom stolu bake, u ploči koja se vrti u pozadini. Kad kažu “točno ovako je izgledalo”, znači da sam pogodio tu frekvenciju. Ono što radim nije detaljna rekonstrukcija prošlosti već nešto preciznije i zahtjevnije. Rekonstrukcija pretpostavlja da znaš što je bilo i pokušavaš to vratiti. 

U tvojim videima često su baš sitnice ono što prodaje cijelu priču, način na koji svjetlo pada, pokret ljudi, detalji u pozadini, kako uopće dolaziš do te razine preciznosti? 

Dugo gledam, razmišljam i planiram. Prije nego što napišem ikakav scenarij, provodim puno vremena s vlastitim scenarijem koji napišem detaljno. Tek onda krenem pikati po arhivskim materijalima, fotkama i filmovima za inspiraciju. Mozak upije stvari za koje razum ne stvara svjetni katalog: kako pada sjena na popodnevni beton, kakvu boju ima plastika iz osamdesetih, kako su žene nosile torbe. Taj doslovni talog onda ulazi u opis scene, često kroz detalje za koje ni sam ne znam odakle su mi. Preciznost je emocionalna. Znaš kad nešto ne štima čak i ako ne možeš objasniti zašto. Možda ta opsesija detaljima dolazi iz osobne opsesije detaljima. Postoje stvari koje nikad ne ulaze u kadar: kič, prenaglašena simbolika, povijesna točnost radi same točnosti ili emocionalna manipulacija. Ta vrsta eliminacije je jednim djelom ograničenje, ali i temelj. Granica je ono što definira stil.

Filip Filković Philatz

Koliko toga u jednom videu moraš “ručno” doraditi ili ponoviti dok ne pogodiš pravi osjećaj, a koliko AI pogodi iz prve? Koliko ti vremena realno treba za jedan video od početne ideje do finala i koji dio procesa je zapravo najsporiji i najzahtjevniji?

Za jedan video koji traje minutu i pol, realno, od ideje do finala, može proći i nekoliko tjedana. Nije AI spor. AI je brz. Spor sam ja. Najzahtjevniji dio je selekcija i dramaturgija: od stotine ideja, odabrati jednu, zatim stotine generiranih kadrova odabrati deset koji zajedno imaju dušu. To je produkcija, redaljski i montažerski posao, nimalo tehnički posao. Drugi veliki “usporivač” je ritam, kad sve situacije posložiš na timeline i shvatiš da ne funkcionira kako treba. Tada kreneš ispočetka, ali pametniji.

dizajn

Koliko se zapravo moraš oslanjati na stvarne fotografije i snimke iz tog vremena da bi dobio taj osjećaj točnosti, a koliko toga nastaje kroz pokušaje i greške s AI-jem?

Prije je to bio pokušaj greška, sada je to puno stabilnije. Referentni materijal je neophodan. Ne kao predložak za kopiranje nego kao kalibracija osjećaja. Imam ogromnu privatnu arhivu fotografija, pogledam stotine autentičnih fotografija i onda zaboravim na njih, i pišem. To “zaboravljanje” je bitno. Ako preblizu pratiš referencu, dobiješ ilustraciju. Ako je pustiš kroz sebe i režiraš AI za finalni rezultat, ponekad dobiješ nešto što je istinitije od fotografije. 

Zagreb

Kad kreneš raditi video, imaš li već u glavi točan kadar koji želiš ili više ideš kroz desetke verzija dok “naletiš” na nešto što pogodi i koliko ti se često dogodi da te finalni rezultat iznenadi?

Ponekad imam kadar toliko jasno u glavi da to postane opsesija dok ga ne dobijem. Ponekad krenem s osjećajem: “nešto zimsko, nešto unutra, nešto čekanja, nešto slatko ili slano”, i kadar se pojavi sam. Finalni rezultat me iznova iznenadi, iako sada već otprilike znam što očekivati. I to je dobro. Ako znam točno što ću dobiti, pitam se čemu uopće proces. 

U cijelom tom procesu s AI-jem, gdje je zapravo najviše tvog rada, u pisanju promptova, selekciji rezultata, postprodukciji, ili u nečemu što se uopće ne vidi izvana, poput odluke što uopće vrijedi prikazati?

U odluci što vrijedi prikazati. To je ono što se nikad ne vidi. Svi vide final cut, nitko ne vidi sva odbačena rješenja, sve verzije koje su “skoro” bile to. Moj posao je prosudba i doslovno režija. I ta prosudba dolazi iz svega što sam vidio, pročitao, osjetio u godinama života, u slučaju spomenara, u ovom gradu i ovoj kulturi. Promptovi su alat, postprodukcija je zanat, ali uredničko oko i storytelling je jedino što se ne može automatizirati. Zanat je kad znaš radit, umjetnost je znati kad stati.

Filip Filković Philatz

Vidiš li svoje radove više kao umjetnost, eksperiment ili neku vrstu digitalnog arhiva koji će jednog dana imati drugačije značenje nego danas?

Sve troje, ovisno o danu. Kad radim, osjećam se kao da eksperimentiram, nisam siguran što dolazi. A kad vidim komentare, shvatim da je to ipak nešto bliže umjetnosti. Arhiv dokumentira što je bilo. Ovo pokušava dočarati kako se to osjećalo. Ali ima jedan aspekt koji me sve više zanima: ovi radovi su istovremeno pogled unatrag i dokument sadašnjosti. Za dvadeset godina nećemo ih gledati kao rekonstrukciju Zagreba, gledat će se kao zapis o tome kako smo mi, 2020-ih, zamišljali prošlost. Radim arhiv koji nesvjesno arhivira i sebe samog. To je meta-sloj koji tek treba doći, i zbog njega mi je važno da radim pošteno, bez uljepšavanja i bez jeftine sentimentalnosti.

Projekt Mali Zagreb bio je fizička intervencija u prostoru grada, a Spomenar je digitalni, je li ti je u oba slučaja cilj isti, samo je medij drugačiji?

Da, u suštini isti impuls, samo različiti jezici. Mali Zagreb je bio fizički: minijature na rubnicima, pločnicima, u pukotinama grada, kasnije i staklenke s minijaturama. Čovjek bi se sagnuo, približio lice betonu i odjednom osjetio da je grad živ, da ga može dodirnuti, da pripada njemu. Bila je to intimna, taktilna ljubav, poziv da usporiš i primijetiš ono što inače gaziš. Spomenar je digitalni nastavak iste želje, samo što sada ne pozivam ljude da se sagnu, nego da zastanu pred ekranom. Umjesto da stavljam male kućice na ulicu, stavljam male trenutke u sjećanje. Razlika je u dosegu: Mali Zagreb je mogao vidjeti samo onaj koji prolazi tim ulicama. Spomenar može dosegnuti Zagrepčanina u Chicagu, unuku iz Australije ili nekoga u Kanadi čiji je otac odrastao u Dubravi – i taj čovjek može iznenada osjetiti miris bakine kuhinje ili zvuk stare žičare.

Oba projekta govore isto: ovaj grad ima duboku memoriju, i ta memorija zaslužuje da je se sjećamo i da je ponovno osjetimo. Jedan je kroz dodir, drugi kroz sliku i emociju. Ali oba su, na kraju, oblik brige, da nešto važno ne nestane samo zato što smo prestali gledati.

Radio si sve, od spotova, preko filmova, do online projekata. Koliko ti se kroz to mijenjao odnos prema publici i razmišljaš li danas više o reakciji nego prije?

Ranije sam radio za sebe i tek onda vidio reakcije. Danas sam svjesniji da postoji netko s druge strane ekrana, ali pazim da ta svjesnost ne postane pritisak koji ubije spontanost. Najgori radovi nastaju kad previše razmišljaš o tome hoće li se nekome svidjeti. Publika to osjeti. Ono što je iskreno napravljeno, iskreno se primi. Zagreb je malo mjesto gdje te svi poznaju, ali kad nešto postavi na YouTube i dobije poruku od nekoga iz Kanade ili Australije, shvatiš da priča o jednoj ulici može biti priča o svakom gradu. To je ono što me i dalje tjera naprijed. Isto tako, naučio sam razlikovati reakciju od rezonancije. Reakcija je brza, glasna, vidljiva: lajk, komentar, share. Rezonancija je sporija i tiša: poruka koja dođe tjedan dana nakon što netko pogleda video, u kojoj piše samo “podsjetilo me na djeda”. Ranije sam, kao i svi, pratio reakciju. Danas me više zanima rezonancija. Ona se ne može optimizirati, ne može se izazvati namjerno, može samo nastati ako si bio dovoljno iskren. I po tome znam je li nešto uspjelo.

SAZNAJ VIŠE: