U uredu često komentiramo kako nam je praksa pokazala da su ljudi s ozbiljnim, dugogodišnjim karijerama često i najjednostavniji u komunikaciji. Kao novinarka, koja ima privilegij razgovarati s vrlo različitim sugovornicima, uvijek me iznova zaintrigira ta razlika, netko bi rekao i predrasuda, između očekivanog i stvarnog. No, ono što sam s vremenom sigurno naučila jest da je najteže upravo ono što na prvu djeluje najjednostavnije — raditi jednostavne stvari na vrhunski način, i pritom ostati jasan, neposredan i zanimljiv.
Zoran Jedrejčić, dizajner iz Splita s međunarodnom karijerom koju je velikim dijelom gradio u Italiji, upravo je takav sugovornik. Iza njega su desetljeća rada, iskustvo suradnje s ključnim imenima talijanske dizajnerske scene, kao i kontinuirani rad između različitih konteksta — od mediteranskog nasljeđa do složenih odnosa s industrijom na ovim prostorima. No, ono što ostaje možda i najupečatljivije nije samo opseg tog iskustva, nego način na koji o njemu govori, smireno, precizno i bez potrebe za velikim riječima.

dizajner s dugogodišnjim međunarodnim iskustvom
U njegovim odgovorima nema pretjeranog teorijskog sloja. Umjesto toga, prisutna je svijest o procesu, vremenu i radu, o tome koliko je ovaj posao zapravo spor, zahtjevan i često neizvjestan. Upravo ta kombinacija iskustva i odmaka, ali i stalne znatiželje i spremnosti da se stvari iznova preispituju, čini ovaj razgovor zanimljivim i onima koji su u struci, ali i onima koji dizajn promatraju sa strane. Uživajte u nastavku.

Veći dio karijere proveli ste u Milanu, jednom od svjetskih centara dizajna, gdje ste i formirali svoj profesionalni identitet. Prije desetak godina odlučili ste preseliti u Beograd, što je, koliko sam čitala, bila i vrlo osobna odluka. Kako je taj životni zaokret utjecao na vaš pogled na dizajn, ali i na vaš svakodnevni život između ta dva grada?
Ovako, i Milano i Beograd su metropole, svaka sa svojim jasnim posebnostima, ritmom i energijom. Profesionalno gledano, Milano mladom dizajneru nudi neusporedivo više prilika za razvoj, dokazivanje i upijanje dizajna na svakom koraku, svakoga dana. To je iznimno poticajno okruženje za razvoj osjetila, talenata i vještina, kreativnih, kulturoloških, socijalnih, tehničkih i poslovnih.
Beograd, s druge strane, pruža više slobode i vremena za život, a istodobno te svakodnevno testira i postavlja sve veće izazove koje moraš kreativno savladavati, čime dodatno razvijaš vlastite kreativne sposobnosti. Drago mi je što sam veći dio školovanja i profesionalnog puta proveo u Italiji, gdje sam tijekom studija i kasnije u praksi imao priliku susretati velikane talijanskog dizajna i predstavnike Radikalnog dizajna poput Enza Maria, Paola Deganella, Denisa Santachiare, Andree Branzia, Isaa Hosoea i Ettorea Sottsassa. Svi su oni, na ovaj ili onaj način, utjecali na moj osobni i profesionalni razvoj i djelomično oblikovali moj životni put.

U Italiji sam se više fokusirao na razumijevanje dizajna kao kulturološkog fenomena koji razvija dijalog s osviještenim industrijalcima i dizajnerskim brendovima. Talijanska i međunarodna industrija otvorenija je za takvu vrstu suradnje, često je i sama inicira. Na našim prostorima to, nažalost, nije uvijek slučaj, pa je uloga dizajnera koji žele razvijati domaću i regionalnu industriju znatno kompleksnija i zahtjevnija. Ona traži više energije, znanja, vještina, hrabrosti, strpljenja i ustrajnosti kako bi se postigli slični rezultati.
Ako sam nekad mislio da u ovom poslu moraš biti dobar sprinter, danas znam da moraš biti maratonac, pogotovo na ovim prostorima. Što se tiče svakodnevnog života, najveća razlika je ta što sada imam Anu i dvoje djece, i puno se više igram i uživam nego prije.

Vaš profesionalni put započinje u Splitu, ali se vrlo rano selite u Milano, gdje ste se formirali unutar talijanske dizajnerske scene koja ima vrlo snažnu tradiciju i jasne standarde. Kako je rad u takvom okruženju oblikovao vaš profesionalni identitet i osjećate li da vas je upravo taj milanski kontekst najviše definirao kao dizajnera?
Da, kao što sam i prije napomenuo, nakon 24 godine života i rada u Italiji moram priznati da me ta dizajnerska scena, i profesionalno i osobno, snažno oblikovala, izoštrila mi neka osjetila i talente kojih prije nisam bio potpuno svjestan, stavljajući me svakodnevno u poziciju da se razvijam i unapređujem. No, kako postajem stariji, sve sam svjesniji i važnosti odrastanja u Splitu i Dalmaciji.
Dijete sam tog mediteranskog podneblja, punog mirisa, okusa, boja i kontrasta. Kada se rodiš u gradu s više od 2000 godina povijesti, gdje svakodnevno hodaš kamenim, popločanim kaletama postavljenima u davna vremena i piješ vodu iz rimskog akvadukta koji i danas funkcionira, brzo naučiš što kvaliteta života i kvalitetan dizajn zaista znače. I, naravno, ne smijem zaboraviti splitski humor i dišpet.

Tijekom karijere radili ste i u studiju Ettorea Sottsassa, jedne od najvažnijih figura suvremenog dizajna. Koliko je to iskustvo utjecalo na vaš način razmišljanja o formi, funkciji i ulozi dizajnera u društvu?
Ettore je zasigurno figura koja je najviše pridonijela mom razvoju kao dizajnera. Imao sam čast i privilegiju da sedam godina svakodnevno surađujem s njim na raznim projektima za izvanredne klijente.
Studio je funkcionirao kao svojevrsna „design bottega“, mjesto na kojem si se morao izboriti za svoju poziciju, upiti i razumjeti njegov jezik, proporcije, vrijednosti i filozofiju — iznimno poticajno okruženje za učenje i razvoj.

Ondje sam, prije svega, naučio shvaćati dizajn kao kulturološku praksu, razvijati pristup promišljanju i rješavanju problema iz neočekivanih, neistraženih kutova, eksperimentirati, ali i graditi profesionalnost, odnos prema poslu i klijentima, kao i razumijevanje važnosti komunikacije — odnosno koliko je često važnije slušati i postavljati prava pitanja nego previše govoriti. Forma i sam dizajn uvijek su bili odgovor na dobro postavljeno pitanje, a nerijetko i svojevrsna provokacija.
U vašem radu često se osjeća vrlo precizan odnos prema proporciji i konstrukciji, gotovo arhitektonski pristup oblikovanju. Koliko je za vas dizajn prije svega intelektualni proces analize, a koliko intuitivni čin stvaranja?
To ste dobro primijetili, proporcije su mi iznimno važne, kao i sama konstrukcija u procesu projektiranja. Osjećaj za proporcije usadio mi je Ettore, a ljubav prema statici i konstrukciji profesor iz srednje škole u Splitu.

Sebe vidim kao projektanta uporabnih, ili ponekad manje uporabnih predmeta, koji bi nekome mogli nešto značiti, koje će netko zavoljeti ili koji će izmamiti osmijeh i, možda, doprinijeti kvaliteti života. Nastojim projektirati smisleno, ponekad jednostavne stvari, ponekad vizualno ugodne, a ponekad i takve koje vas malo „žuljaju“ i provociraju — mislim da je najvažnije da vas ne ostave ravnodušnima, te da odole vremenu i s njegovom patinom postaju sve ljepše i vrijednije.
U svakom slučaju, da odgovorim na vaše pitanje, rekao bih da sam više na strani procesa i analize, nego pukog sanjanja stvari.
Osim autorskog dizajna, bavite se i kreativnim vodstvom te razvojem identiteta brendova. Koliko se vaš pristup razlikuje kada dizajnirate konkretan proizvod, a koliko kada gradite cjelokupni vizualni i konceptualni svijet jednog brenda?
Dobro pitanje. Mislim da je riječ o dvjema različitim djelatnostima kojima sam se počeo baviti iz želje da educiramo industriju na ovim prostorima i približimo joj svijet dizajna.
Pristupi su pritom različiti. Kada djelujemo kao studio koji se bavi razvojem i art direkcijom brendova, prije svega nastojimo osmisliti područje djelovanja u kojem ta industrija može ostvariti međunarodnu relevantnost i vidljivost. Zatim razvijamo dizajnerski jezik koji naglašava kvalitetu proizvodnje i kulturološki kontekst u kojem proizvodi nastaju, te pronalazimo načine kako ih vizualno i fizički predstaviti na međunarodnim tržištima.

Svijetu ne treba još jedan novi dizajnerski brend, osim ako doista nemate nešto autentično, relevantno i ekološki osviješteno za ponuditi. Naravno, pritom je iznimno važan i ekonomski aspekt isplativosti, koji na ovim prostorima često dominira kao ključni parametar za pokretanje, a osobito za održavanje takve dizajnerske priče unutar gospodarstva. Zato se, između ostaloga, bavimo i tom osjetljivom psihologijom dugoročnog povezivanja industrije s dizajnom. Kao što sam već rekao, ovo je maraton, a ljudi na ovim prostorima više vole sprint.
Kada pak djelujemo kao studio koji „samo” dizajnira, odnosno projektira više ili manje uporabne predmete za različite međunarodne dizajnerske brendove, o većini prethodno navedenih aspekata ne moramo toliko voditi računa. Tada prije svega slijedimo intelektualni proces analize, promišljanja i oblikovanja onoga što smo možda nekad samo zamišljali ili sanjali.

Vaš rad često karakterizira vrlo suzdržana, pročišćena estetika – linije su jasne, forma je kontrolirana, a detalji pažljivo odmjereni. Kako vi definirate granicu između elegancije i pretjerivanja u dizajnu?
Elegancija je nešto što dolazi prirodno, kao rezultat sedimentacije misli i iskustava, prati protok vremena i tiho, ali uporno evoluira, opstajući unatoč stalnoj potrebi da se dva ili četiri puta godišnje izbaci i predstavi nešto „revolucionarno” i „hiperinovativno”. Ona je svojevrsni filter, sito koje razdvaja trajno od prolaznog.

Moja namjera nije svjesno stvarati pročišćene, jasne i suzdržane forme, to je prije rezultat samog procesa projektiranja. A nadam se da mi to isto sito ponekad ipak propusti i neko zrno pomalo „lude” ideje, s dozom provokacije, sarkazma i inovativnosti.
Tijekom godina surađivali ste s različitim međunarodnim brendovima i proizvođačima. Koliko je za dizajnera važno razumjeti industrijski i poslovni kontekst proizvoda, a ne samo njegov estetski aspekt?
Još na početku studija u Zagrebu, a kasnije i u Firenci, shvatio sam da sam na neki način formativno predodređen, a dijelom i usmjeravan, osobito u Zagrebu, nešto manje u Firenci, da razumijem i naglašavam tehničko-tehnološki aspekt projektiranja. To mi je kasnije u praksi uvelike pomoglo, omogućilo mi je lakšu komunikaciju s industrijom i olakšalo dovođenje projekata do realizacije, bez pretjeranih kompromisa ili značajnih izmjena.

Kada ste tehnološki i industrijski dobro upoznati s proizvodnim procesima različitih grana industrije, a pritom znate kvalitetno komunicirati i koristiti znanja i informacije R&D odjela, lakše se stvara određena „alkemija” između vas kao projektanta i dizajnerskog brenda s kojim razvijate proizvode.
Ono što mi je također važno jest da ta tehničko-tehnološka dimenzija ne dominira mojim dizajnerskim jezikom ni konačnim proizvodom. Jednako je važno ne upasti u zamku robovanja vlastitom iskustvu i znanju, jer to vodi stagnaciji. Potrebno je povremeno se „resetirati”, preispitati vlastite pristupe i dovesti se u poziciju početnika, barem meni takav način rada donosi najbolje rezultate.

Što se tiče poslovnog konteksta i uloge dizajnera u tom dijelu lanca, kada surađujete s etabliranim međunarodnim dizajnerskim brendovima, taj segment filtriranja, strategije i poslovnih odluka u pravilu vode timovi stručnjaka unutar samog brenda ili njihovi vanjski suradnici. Na našim prostorima, međutim, dizajner je često puno izravnije uključen u taj dio „poslovnog lanca”, što ovaj posao čini zahtjevnijim i odgovornijim, ali meni i zanimljivijim. U svakom slučaju, bilo bi ograničavajuće svesti dizajn isključivo na estetsku dimenziju, on se uvijek prelijeva i u područja kulture, emocije, tehnologije, komunikacije i inovacije.

Danas mnogi mladi dizajneri iz naše regije sanjaju o međunarodnoj karijeri kakvu ste vi ostvarili. Kada gledate unatrag, što je po vašem iskustvu bilo presudno za taj iskorak – talent, disciplina, hrabrost da odete iz poznatog okruženja ili nešto sasvim drugo?
Mislim da je sve gore navedeno u određenom trenutku važno. To je slično kao kada pitate profesionalnog sportaša što je presudno za njegov put, da biste se bavili sportom, ili bilo kojim pozivom koji volite i o kojem sanjate, nije dovoljna samo pretpostavka da imate talent. Čak i ako je taj talent prepoznat i potvrđen, to je tek početak.
Nakon toga slijedi dugotrajan i mukotrpan svakodnevni rad, upornost, ustrajnost, pomalo i ludost, teško je sve to i nabrojati. No, bez malo ili puno sreće, koju treba znati prepoznati u pravom trenutku, stvari lako krenu silaznom putanjom, bez obzira na to koliko ste dobri. Zato je moj savjet mladim dizajnerima da prije svega budu hrabri i ustrajni, te da nauče prepoznati prilike, sretne trenutke i važne susrete. Jednako tako, vrijedno je uspjeti vlastite mane pretvoriti u vrline, jer upravo tu nastaje istinska autentičnost.

Dizajnerska scena danas se brzo mijenja, a digitalni alati i umjetna inteligencija sve više ulaze u kreativne procese. Kako vi gledate na tu transformaciju i mislite li da ona mijenja samu prirodu dizajnerskog rada?
Pripadam generaciji projektanata koja je počela crtati rapidografima, potom prešla na CAD programe i 3D modeliranje. Već tada, krajem 80-ih, postojala je bojazan da će svatko moći biti dizajner jer računalo „radi sve”. To se, međutim, nije dogodilo, pa se nadam da neće ni sada.
CAD alati, 3D modeliranje i vizualizacije olakšali su određene segmente dizajnerskog procesa, a potom je došao i World Wide Web, koji je dodatno promijenio način rada i učinio informacije dostupnijima. Sve je to dio prirodnog tijeka tehnološkog razvoja koji mijenja ljudske potrebe, estetiku i društvenu strukturu.
U takvim promjenama uvijek dolazi do svojevrsnih tektonskih poremećaja koje treba znati čitati, a uspješniji su oni koji na vrijeme prepoznaju nove okolnosti i potrebe društva te im se prilagode. Vjerujem da će umjetna inteligencija dodatno pomaknuti granice, možda i dalje nego što sada možemo zamisliti.

Meni se, međutim, posljednjih godina dogodila gotovo suprotna transformacija, sve više vremena provodim skicirajući i prateći projekte izravno u proizvodnji, a sve manje za računalom. To mi je donijelo veću slobodu izražavanja i više prostora za samo projektiranje.
Već godinama klijentima ne radimo klasične prezentacije, radimo izravno kroz skice, modele ili, po potrebi, tehničke nacrte. Moglo bi se reći analogni, „old school” pristup, ali sve suvremene tehnologije poznajemo, pratimo i taj dio procesa prepuštamo industriji za daljnju razradu.

Nakon više desetljeća rada u dizajnu i iskustva na međunarodnoj sceni, što vas danas u ovom poslu još uvijek može iznenaditi ili uzbuditi na isti način kao na početku karijere?
Kao što sam već napomenuo, nakon svakog završenog projekta ponovno se osjećam kao početnik koji još mnogo toga treba naučiti. Upravo zato mi je svaki dan zanimljiv, veselim se jutru, odvođenju djece u vrtić ili školu, šetnji do studija i osjećaju da sve kreće ispočetka.
Mislim da sam danas, u ovim godinama, najsretniji jer svaki dan radim ono što volim. Uostalom, svi moji uzori i maestri radili su do vrlo kasne životne dobi, često i do devedesete godine. Zrelost i puni potencijal u ovom poslu dolaze tek oko šezdesete.