Nakon nekoliko godina djelovanja, restoran Stara Škola nastavlja evoluirati pod kreativnim vodstvom chefa Jana Vukasovića. Njegovo kulinarsko iskustvo oblikovano radom u prestižnim kuhinjama poput Hiše Franko spojilo se s dubokim poštovanjem prema lokalnim proizvođačima i zanatskom pristupu pripremi hrane. Jan Vukasović, danas glavni chef Stare Škole, nije promijenio duh mjesta, ali ga je itekako usmjerio prema većoj dostupnosti, tehničkoj preciznosti i autentičnijem izrazu. U razgovoru s njim otkrivamo kako izgleda svakodnevica restorana koji se vodi oldschool filozofijom u modernom kontekstu, kako se gradi jelovnik bez kompromisa i zašto je najjednostavnije jelo na tanjuru često i najzahtjevnije za pripremu. U nastavku otkrivamo sve detalje.

Koliko je Stara Škola promijenila koncept nakon vaše dolaska. Što je po vašem najznačajnije redizajnirano?
Koncept Stare Škole u suštini je isti. Ovo što trenutačno radimo je, barem za nas koji smo tu od početka, prirodna evolucija koncepta u koji vjerujemo već tri godine. Najznačajnija promjena je svakako uvođenje a la carte ponude kojom smo zamijenili degustacijski menu. Jednostavan je razlog zbog kojeg smo to odlučili. Želimo pružiti mogućnost što većem broju ljudi da uživaju u našem jedinstvenom ambijentu i kreativnoj ponudi hrane i pića. Osim što danas nudimo mnogo više opcija za goste, rekao bih da smo postali agilniji u mijenjanju jelovnika, istovremeno si dajući prostora da na nekim jelima duže radimo i s vremenom ih podrobnije usavršavamo.

Kako vam je iskustvo rada kod Ane Roš u Kobaridu doprlo da fokusirate jelovnik i unaprijedite tehniku kuhanja?
Hiša Franko je jedan od najboljih restorana na svijetu. Velika mi je čast i privilegija da sam imao prilike nadograđivati svoje znanje s najboljima. Kamo sreće da sam mogao provesti još više vremena uz njih, ali veselim se novim prilikama! Najviše me se dojmila njihova predanost detaljima, izuzetna organizacija u kuhinji i sali te komunikacija između njih kako bi gost dobio divno usklađenu priču u svim segmentima.

Svakog dana se trudim implementirati nova saznanja koja sam ondje stekao, baš po pitanju fokusa na detalje i perfekcionizma što je izuzetno zahtjevno u a la carte restoranu. Trudim se, sa svojim timom, svakog dana težiti istom savršenstvu i u Staroj Školi, a to podrazumijeva a la minute kuhanje, konstantno isprobavanje umaka, kontrolirati kvalitetu namirnica i još milijun drugih stvari. Primjerice, prije nego smo stavili rožatu na meni, ne znam koliko smo je puta napravili, koliko je noćnih sati utrošeno na “samo još ovo da ispoliramo i bit će top”, ali vjerujte, nije bila najdraža tema u kuhinji neko vrijeme.

Kako određujete koje namirnice izabrati i transformirati u nešto novo, a da zadržite autentičnost?
Iskreno, mislim da nam je izbor namirnica, transformacija u “novo”, a zadržavanje autentičnosti najjednostavniji dio cijele priče. Za ostati autentičan dovoljno je sjesti u auto i stvarno upoznati ljude koji se bave uzgojem povrća, voća, stoke, sjesti s njima u hladovinu, popiti kavu i porazgovarati s njima, baš kako se nekad radilo. Danas smo se svi malo ulijenili uz e-mailove, web narudžbe i dostave unutar 24 sata. Moglo bi se reći da sam malo “oldschool” po tom pitanju. Naravno, takav pristup nije moguć u svakom restoranu, ali baš zato sam neizmjerno zahvalan na odnosima koje održavamo s našim dobavljačima.

Nama je gušt otići na tržnicu, do lokalnog mesara, vidjet što ima novo u najbližoj obiteljskoj sirani, a tako saznate i za neke druge odlične proizvođače. Primjerice, nekim čudnim kanalima do nas je došlo da navodno na Ćićariji postoji čovjek koji se bavi uzgojem domaćih svinja, njega na žalost nismo pronašli, ali smo u razgovoru sa simpatičnom gospođom u selu od 20 ljudi saznali za OPG Zlatić u kojem gospodin Branko i gospođa Branka proizvode fantastičan ovčji sir i skutu od autohtonih istarskih ovaca. Dok smo se vozili do tamo smo pronašli i farmu boškarina.
Odustali ste od malih degustacijskih tanjura i sada nudite veće porcije. Kako balansirate između zadovoljstva i preopterećenja gostiju?
Nije stvar samo u većim porcijama, već u konceptu da smo željeli da gost sam odluči što želi. Upravo je tako kreiran i dovoljno opširan meni da gosti mogu naručiti što im u tom trenutku odgovara. Imamo fenomenalne kolege u servisu koji nenametljivo i zanimljivo prezentiraju ono što radimo u Staroj Školi uz sugestije kako bi gost imao najbolje moguće iskustvo. Gosti mogu kreirati vlastiti degustacijski menu iz naše ponude što često i rade. Konstantno nam se događa da ljudi jednostavno žele sve probati pa kroz “sharing” naruče pola menua.

Kako vam je prelazak iz sous-chefa u poziciju glavnog chefa promijenio svakodnevne prioritete i način vođenja tima?
Pa čak ne bih rekao da se nešto drastično promijenilo, možda više psihološki osjećam veću odgovornost, i naravno, najveći neprijatelj svakog kuhara, administracija haha. Što se tima tiče, malo smo proširili kuhinju pa nas je brojčano više nego prije. Ekstremno sam zadovoljan i ponosan na cijeli tim, od perača suđa, preko chef de partiea pa do sous chefa. Svi odrađuju izvrsno svoj posao i paze na svaki detalj. Fenomenalni su.

Uz Hišu Franko, educirali ste se kod Luke Košira i radili u Pod Zidom i Barbieri’s. Koji je od tih utjecaja najviše oblikovao vaš stil?
Najlakši odgovor na to pitanje je naravno – sve. Gdje god radili, ako vas zanima posao kojim se bavite, naučit ćete nešto, bilo o financijama, o organizaciji, o tehnikama kuhanja, na svakom radnom mjestu pronađete nešto što niste prije vidjeli. Bitno je jedino da se zadržite dovoljno dugo na istom mjestu kako bi uočili razliku.
Osobno mrzim mijenjati posao dok na njemu ne prođem svaku stanicu, to je po meni jedini način da vidite kako kuhinja “diše”. Puno sam naučio na svakoj kuharskoj radionici u slovenskom restoranu Grič, ali prvenstveno bih istakao onu o fermentacijskim tehnikama. Prije edukacija sam se i osobno rekreativno bavio fermentacijskim procesima, međutim, potpuno je drugačije kada o nečemu čitate, a drugo je kad to držite u rukama. Prava je stvar tek kad “to” možete to okusiti, pomirisati…

Vrijeme koje sam proveo u Hiši Franko i radionice u Griču su svakako formirale dio tehnika koje koristimo na jelovniku i podigli naš “arsenal” na novu razinu. Naravno, tu su i putovanja! Ove godine smo, moja djevojka i ja, bili u Japanu i Koreji. To putovanje je definitivno utjecalo na neka jela na meniju, ali i na generalnu filozofiju kuhanja. Treba otvoriti nove horizonte svakom prilikom, bilo to stažiranje, putovanje na neko mjesto koje vam je totalno strano, radionice ili pak dobra kuharica jednom mjesečno. Sve znanje je neprocjenjivo, samo ga treba objeručke prihvatiti, koliko god da se jednostavno činilo.

Vlasnici su povezani s vinarijom Clai. Kako usklađujete jelovnik s njihovim vinima i koliko vam je važan taj spoj hrane i vina?
Bliska veza Stare Škole i vinarije Clai je jedan od glavnih postulata samog projekta i na tome kontinuiramo radimo kako bismo tu suradnju sve više produbili. Svi u kući gledamo na tu povezanost restorana i vinarije kao na bratsko-sestrinski odnos koji se trudimo u svakom elementu povezati. Surađujemo na eventima, svaki put kad mijenjamo jelovnik zajedno isprobavamo vina za wine pairing, a bit će još jako zanimljivih projekata na kojima radimo zajedno.

Tim Withfield, glavni enolog vinarije Clai, nam je konstantno na raspolaganju i super je tip koji je otvoren za razne ludorije koje nam padnu na pamet. Prošle godine smo radili skupa verjus, sok od zelenog grožđa i kiselili smo vinovu lozu, a Tim je za nas u Staroj školi napravio i poseban blend maslinovog ulja koje koristimo u kuhinji. Ove godine planiramo proizvesti svoj varenik. Tu je mali milijun planova koje imamo zajedno, samo je pitanje vremena kada ćemo to sve izvesti i proizvesti.

Posjetitelji ističu da Stara Škola nudi dobru vrijednost za uloženo. Kako težite balansirati premium iskustvo i realnu cijenu za goste?
Vrlo jednostavno, kroz beskompromisno kuhanje s vrhunskim namirnicama malih proizvođača. Mi nemamo wagyu, kavijar, francuske kamenice ili sličnu egzotiku. Ono čega imamo napretek jest znatiželje i volje za radom, ma koliko teško bilo. Naše tjestenine se ručno rade pola sata prije početka servisa, ništa se ne smrzava ili sprema za kasnije, ako nešto ostane, pojede se za gablec sljedeći dan. Kao primjer možemo uzeti i naše naizgled najjednostavnije jelo na meniju, svinjski kotlet. Priprema tog jela realno traje skoro tri tjedna budući da sami odležavamo meso u dry ageru, onda ga porcioniramo i stavljamo u marinadu na 48 sati, a u toj marinadi su neki fermentirani proizvodi koji isto zahtijevaju vrijeme i pozornost. Određene rasjeke mesa pak meljemo u svom stroju za mljevenje mesa i radimo smjesu za kobasice koje idu u naše Lasagnette.

Cijelo vrijeme zapravo pokušavamo zatvoriti taj krug proizvodnje kako bismo iskoristili svaki dio namirnice koji nam uđe u restoran na način koji nam je zanimljiv i ukusan. Sve to iziskuje puno vremena i truda, ali je po meni daleko najveća vrijednost i snaga ove kuhinje. Kod nas nema prečaca, nema kompromisa, samo iskreno i tehnički kompetentno kuhanje. Hranu čak niti ne ukrašavamo jer nas nije osobito briga za klice, ili neku drugu šminku koja nema često veze s jelom. Posluženim jelom na tanjuru pred gostom mi smo ogoljeni i spremni na sud – valja ili ne valja. Previše se restorana skriva iza raznoraznih šarenih kremica, klica, ukrasa, tuilleova, ja ne želim da se to radi u Staroj Školi, ne vjerujem u hranu koja se mora nakititi kao božićno drvce da bi opravdala svoju cijenu. Jednostavno je i tako će ostati.

Gdje vidite Staru Školu i vaše kreativno vođenje za dvije do tri godine? Postoji li želja uvesti fine‐dining element ili ostati vjerni ‘comfort food’ duhu?
Vidim nas kao tehnički još potkovanije, još znatiželjnije i još ekstremnije u svim postulatima koje smo si zadali od otvorenja. Već sada proizvodimo svoje deserte, svoje pekarske proizvode, svoj kefir, svoj jogurt, svoju nduju, svoje kobasice, želim da nastavimo s tim i nadogradimo to koliko god možemo. Ova industrija je malo previše ušla u comfort zonu s gotovim proizvodima ili prethodno obrađenim namirnicama. Ja želim jedan teški reset, gotovo pa povratak na pred-industrijsko kuhanje gdje nema izbora nego da gotovo sve sami proizvodite i izvučete goli maksimum iz svega što vam se nađe pod rukama. Ne bih nas htio etiketirati kao comfort food ili uopće pričati o fine diningu jer nismo ni jedno ni drugo. Mi smo moderni restoran koji se vodi totalno oldschool filozofijom, na gostima je da odluče kako će nas oni definirati. Mi samo volimo dobro kuhati, jesti i piti.

Koje jelo s novog menije biste posebno istaknuli i zašto?
Apsolutno Lasagnette s istarskom kobasicom mantekirane s “wannabe” cacio e pepe kremom, mislim da to jelo najbolje odražava filozofiju kuhanja u Staroj Školi. Svježa pašta, kobasica koju sami proizvodimo, ragu bianco koji se zadnjih godina izgubio iz kuhanja od silnih tamnih umaka na bazi rajčice i vina, stvarno jedno starinsko jelo interpretirano na naš način.