Ne sjećam se kada sam točno prvi put čula za David Attenborougha, ali sjećam se kako sam njegove dokumentarce gledala još u osnovnoj školi. To je bila jedna od rijetkih stvari koje sam smjela gledati unatoč tome što bi imala zadaću koja je čekala da bude riješena. I nisam ih gledala samo da ne radim zadaću, već me doista fascinirala njegova naracija, njegov smireni ton koji je toliko jednostavno za slušati, a zbog kojeg sve zvuči kao da je važno za znati. Kadrovi iz njegovih dokumentaraca, posebice Deep Blue uvijek su me dojmili i jednostavno nisam mogla skidati pogled s ekrana diveći se svim onim neobičnim bićima koja su mnogima bila nepoznata. On je o njima pričao s tolikom pažnjom i tolikom znatiželjom da je uvijek uspio uzeti moju pažnju, a sigurna sam kako nisam jedina s ovim iskustvom.
Zapravo, kada malo bolje razmislim, većinu svog znanja iz predmeta poput Priroda i društvo ili Biologija mogu pripisati njemu. Njegov način pričanja je bio sve, samo ne dosadan. I da nisam željela nešto zapamtiti jednostavno bi ostalo negdje u mom sjećanju, jer je toliko jednostavno bilo za pratiti. On bi samo šetao, gledao, zapažao i pričao. I sve je zvučalo tako smireno, a tako važno. David nas je naučio kako osluškivati svijet oko sebe i cijeniti ga. Kako uživati u onome što nam Zemlja nudi. Kako živjeti u harmoniji sa svim bićima i prirodom oko sebe.
David Attenborough nikada nije prestao voljeti svoj posao
Ove godine, točnije jučer (8. svibnja), David Attenborough je napunio 99 godina. I ne samo da još nije stao, nego je na svoj rođendan objavio novi dokumentarac – Ocean. U njemu govori o stanju naših mora i oceana. Prikazuje nevjerojatne prizore – šume kelpa, svjetlucave koralje, jata riba koja se kreću u vlastitom, jedinstvenom ritmu, kao da plešu. No, David i upozorava. Upozorava kako su oceani u opasnosti. Ribe nestaju, plastika se gomila, a koralji umiru. David ne upozorava na glasan, napadački način, on i dalje ostaje vjeran svome mirnom, staloženom tonu bez panike. Vrlo je očito kako je zabrinut, ali on to ne pokazuje na način da nas uznemiri, već govori kako još uvijek nije kasno. Kako još uvijek možemo nešto napraviti. I to ga izdvaja od drugih. Njegov optimizam koji nije naivan. Attenborough daje do znanja da je svjestan koliko smo toga uništili, ali i pokazuje nadu, vjeru da to možemo i popraviti.

Kao mala sam obožavala gledati kadrove pingvina kako se spuštaju niz ledenjake kao tobogane ili lavove snimane iz neposredne blizine. Njegov humor, poprilično suptilan, uvijek mi je bio highlight serija i filmova. I dalje mi je u sjećanju ona scena kada se popeo uz ljestve samo da bi preplašio ljenjivca. David Attenborough je stvarno genijalac kada dođe do dizanja svijesti, edukacije, a opet kreiranja zabavnog i zanimljivog sadržaja. Na njegovim filmovima i serijama odrasle su brojne generacije. I nastavljaju odrastati. Jer je realan, dostatan i nije napadan. Kroz godine ostao je dosljedan sebi, nije podlegao trendu ekstremnih efekata, prenaglašavanja i stvaranja drame tamo gdje je nema. David Attenboroughnas uči kroz tišinu i spokoj. Nešto čega danas itekako nedostaje.

Živimo u eri kada je doista teško pronaći javnu osobu koja nije u nekom trenutku kompromitirala vlastita uvjerenja, a David Attenborough ostaje iznimka. Nema skandala, nema prazne pompe. Samo rad, upornost i ljubav prema onome što radi. Zato mu danas dugujemo više od samog aplauza i riječi hvale, koje je itekako zaslužio. Dugujemo mu to da i sami ostanemo radoznali, skromni i da pratimo svijet oko sebe. Nisam sigurna kako ćemo više ikada imati nekoga poput njega. Nekoga tko je toliko dugo, toliko tiho i uporno radio nešto dobro. Nešto za što nikada nije vikao „gledajte me što radim i hvalite me“. Radio je sve s ljubavlju i nije očekivao ništa zauzvrat. Možda je baš zato David Attenborough jedna od rijetkih (a možda i jedina) osoba na svijetu za koju nitko nema lošu riječ.