Maja Miletić nas vodi na Loewe izložbu u Tokyo

Loewe Crafted World Tokyo je prva velika izložba brenda postavljena u Harajuku četvrti, u suradnji s OMA-om i opisuje 179 godina kreativnosti. Izložba je sveobuhvatno iskustvo obojeno umjetnošću, kulturom i duhom igre koji prožima Loewe
22.04.2025.
IMAGE SOURCE: Privatni album
RECOMMENDED

Ovo je bio moj prvi posjet Tokyu i dojam koji su na mene ostavili njegovi građani se teško može opisati riječima. Kako prenijeti doživljaj druge kulture, silne količine osjetilnih informacija, same veličine grada i količine ljudi u kontrastu s mirom kojim odiše ta zemlja?

Naravno, svugdje ćemo naići na situacije intenzivnijih emocija, ali nigdje nisam naišla na takvu odmjerenost u kretnjama i reakcijama u javnim prostorima kao u Tokyu. Nigdje nećete čuti zvonjavu mobitela niti tuđe glasne razgovore i to djeluje toliko prirodno, nikako restriktivno. Jer oni su navikli na posjetitelje, ljude koji ne poznaju njihove običaje i na ‘propuste’ ne reagiraju grubo već jako opušteno i jedva ih registriraju. Samo nastave po svom i tako daju primjer- našla sam se u situacijama gdje jednostavno spontano počnem pratiti ritam ulice bez objašnjenja i intuitivno razumijevanje njihovog znakovlja. Ono što me iznenadilo je koliko malo ljudi govori engleski jezik. Bez obzira na jezičnu barijeru, paradoksalno smo se jako dobro razumijevali.

Njihovo pismo možda predstavlja mentalni izazov i naizgled čini japanski jezik nepoznanicom, ali uvjerila sam se kako je zabavan i iskreno mislim da nije teži od hrvatskog. Htjela sam iskustvo druge kulture i dobila sam ga umotanog u washi papir koji po njihovom vjerovanju donosi ljubav, sreću i zdravlje, u obliku predivnog origamija. Iako je svijet prepun nemira, ono što ja osjećam u zadnje vrijeme je samo proces mirenja svih vrsta kontrasta, a u Japanu su postigli nešto jako lijepo.

Loewe izložba

Zato je bio savršena kulisa za Loewe izložbu jer se duh njihovog sustava kreće u ritmu Japana.
Kombinacija strukture i izvedbe proizvoda, detalja i savršene izrade u kombinaciji s razigranim motivima priča je o lakoći života za kojom su na neki način uvijek tragali.

Zbog toga oduvijek jako volim i poštujem Loewe. Posebno otkad je jedan od glavnih likova u njihovoj priči postao Jonathan Anderson, pravi renesansni čovjek čija se znatiželja očituje na svakom koraku.

U svijetu brendiranja, društvenih mreža, potrebom za prepoznatljivošću, on je Loewe mozaik slagao polako i puno prije nego što se ta kuća našla na mainstream radaru, ja sam se divila dalekovidnosti, hrabrosti i povjerenju njihovih vlasnika- sada cijela puzzla ima smisla, jer za neke stvari, da bi šire mase razumjele nečiju viziju, često treba vremena i to vrijeme je došlo.

Prepoznavanje Loewe jezika znači viši nivo znanja prosječnog promatrača i mislim da je to najveći uspjeh Jonathana Andersona. Uspio je vizualne kodove prošlih vremena prevesti mlađim generacijama kroz igru, slobodu, znatiželju… Postoji li bolja poruka i nasljeđe, o kojem god polju da razgovaramo? Teško.

To što je Loewe to prepoznao i preuzeo kao svoj jezik predstavlja nešto divno- vjeru u kreativnost kao pokretačku silu za razvoj društva, a ne samo zaradu i statistiku.

Činjenica da su na kraju uspjeli i u potonjem samo znači jednu stvar- moguće je raditi dobre, prave, trajne stvari i od toga živjeti i zarađivati, stvarati nove sustave, njegovati umjetnike i poticati njihov rad uz korištenje tehnologije na način koji podržava umjetnost, a ne zatire ju.


Izložba je prikazala proizvodne procese iza nekih od njihovih najpoznatijih proizvoda i redovito je do izražaja dolazilo jedno- strojevi služe za testiranje izdržljivosti materijala, simuliranje ponavljanja pokreta kod npr. zatvaranja i otvaranja torbi, ponašanja kože pod opterećenjem… Nikada strojevi nisu prikazani u ulozi utjecaja na kreativni dio izvedbe. Tu je uvijek njegovan pristup ‘nesavršene’ čovjekove ruke- uz stremljenje izvrsnosti, prostor je ostavljen za ‘greške’. To je ono što me razveselilo i oduševilo- nećemo odustati od ideje jer ju možda nećemo izvesti savršeno, jer će se vidjeti trag obrade, jer možda neće trajati zauvijek…

Izvest ćemo ideju zbog čovjeka, zbog priče, zbog razvoja, zbog mozaika života. Ja sam se osjećala kao da čitam poeziju o prisutnosti, o tragovima koje ostavljamo za sobom. U moru novih studija koja se svakim danom otvaraju i ja ih pozdravljam, ipak bih rekla nešto mladim ljudima koji možda tek počinju i na svojim leđima nose terete svih interneta, Instagrama i privida savršenosti ovoga svijeta- za dobre stvari treba vremena, kuće o kojima čitamo postoje stotinama godina i ranije su svoje poslove gradile većinom u tišini. Nesavršenosti su nužne, na njih trebamo biti ponosni, one predstavljaju proces i jednog dana napredak.

Kao što je Japan inspirativan spoj nevjerojatne količine novih tehnologija i dubokih, drevnih principa tako je Loewe utjelovljenje potrage za ravnotežom istraživanja novog i poštovanja i njegovanja starog.

OMA, međunarodni arhitektonski studio, je napravio izvrstan posao pričanja njihove priče kroz prostore postavljene kao epizode serije koje se mogu gledati odvojeno, a da se ne izgubi smisao i poruka. Jednako tako, ako je netko htio pogledati lijepe Loewe predmete, mogao je napraviti samo to, a ako je htio uroniti u taj svijet, mogao je upisati školu ronjenja u povijest umjetnosti i mode u istom mahu.

Od vitrina s alatima za obradu kože, malih drvenih komodica u kojima ‘žive’ prvi pečati i kalupi za metalne dijelove s Loewe logotipom, neobičnih predmeta rađenih za prijatelje kuće poput kožnih posudica za čuvanje sitnica, ali i malih kožnih knjižica veličine 3×5 cm preko savršeno izvedene igre šaha s figurama koje podsjećaju na alate za obradu kože, namještaja i kostimografije za Almodóvarov film Žene na rubu živčanog sloma, proteže se priča o karakteru kuće koja je oduvijek na neki način istraživala neobično.


O tome govori i činjenica da je Loewe Fondacija u prvoj godini svog osnivanja 1988. utemeljila Međunarodnu nagradu za poeziju, a izbor kroz godine nagrađenih knjiga nalazi se i na izložbi u Tokyu. Fondaciju je osnovao Enrique Loewe Lynch, praunuk Enrique Loewe Roessberga a danas ju vodi njegova kćer, Sheila Loewe Boente.

LVMH je 1996. godine kupio Loewe, a 1998. godine su se prvi put predstavili na pariškom tjednu mode s kolekcijom kreativnog direktora Narcisa Rodrigueza. Na izložbi su prikazani dijapozitivi sa revije i mirišu na nostalgiju.

Loewe Craft Prize je osnovana 2016. godine da bi slavila i naglasila važnost ručnog rada u današnjoj kulturi, a time i značaj umjetnika koji kroz svoje inovacije postavljaju nove standarde za budućnost. Svake godine žiri sastavljen od vodećih figura iz svijeta umjetnosti, mode, arhitekture i dizajna bira 30 radova među više od 3000 prijavljenih (ove godine čak više od pristiglih 4000 radova). Sada u svojoj devetoj godini, nagrada je izrasla u jedno od najvažnijih svjetskih priznanja. U Tokyu su prikazani radovi ranijih
pobjednika natječaja: Ernst Gamperl (pobjednik 2017.), Jennifer Lee (2018.), Genta Ishizuka iz Japana (2019.), zatim radovi prošlogodišnjih finalista Moe Watanabe, Eleanor Lakelin i Dahye Jeong.

Jedna od zanimljivijih suradnji ostvarenih za vrijeme Jonathana Andersona kao kreativnog direktora kuće je ona sa britanskom umjetnicom Antheom Hamilton. 2022. godine za reviju jesen/zima u Parizu, pistu je prekrila smeđim tepihom i predimenzioniranim bundevama. Suradnju su započeli 2018. godine s radom na seriji kostima za njenu izložbu The Squash u Tate Britain u Londonu. Ogromne skulpture izrađene od kože su bazirane na stvarnim bundevama koje se uzgajaju za natjecanja i na njima se radilo mjesecima, tako pokazujući svestranost ručnog rada u tom mediju. Umjetnica je za reviju kuće 2021. dizajnirala zidne tapete, a iste godine je bila zvijezda njihove kampanje.

U svakoj od prethodnih prostorija sam se zadržala toliko dugo da mi se, dok sam stigla u bijelu, predivnu odaju s lookovima s Jonathanovih revija, ugasio mobitel. To je zapravo bilo divno jer sam se mogla fokusirati na detalje onoga što sam godinama gledala izdaleka- OMA su savršeno dočarali osjećaj revije glazbom, svjetlima i video projekcijama i tako prostorno naglasili jedan dio priče posvećen brzini ideja i ljepoti budućnosti.

Neizostavan dio izložbe je onaj posvećen studiju Ghibli. Malo je reći, morali ste biti tamo- izgradili su jedan mali svijet sa svojim mirisom- onako kao u njihovim animacijama koje izazovu da malo zastanemo, tako su u tom prostoru, toj Loewe/ Ghibli livadi posjetitelji mogli sjesti, odmoriti se, razmisliti i upiti to zelenilo. Hayao Miyazaki bi, mislim, bio jako zadovoljan atmosferom.

U jednoj od posljednjih prostorija izložbe se nalazi stubište na čije su zidove posjetitelji mogli zalijepiti jednu od ponuđenih naljepnica s Loewe motivima, po želji. Kako sam izložbu posjetila dva puta, lako sam mogla primijetiti razliku između zidova pri prvom posjetu i pri drugom. Nešto toliko jednostavno kao što je uključivanje posjetitelja kroz dječju igru lijepljenja naljepnica, stvorilo je jedan okoliš. Tako je prikazano ono što se postiže malim koracima, kolektivnim trudom kroz vrijeme, koji nije niti doživljen kao trud. Ja sam svjesna činjenice mašinerije iza cijele moje Loewe teorije, ali sam isto tako uvjerena da su na tragu nečeg izvrsnog, a ta izvrsnost nije nešto novo- to je nešto jako staro u temeljima, ali jako mladog i razigranog duha.

Kako je Loewe nastao kao kolektivna radionica 1846., duh prihvaćanja različitosti je samo rastao i razvijao se. To je pravi način za rast, ne nužno svođenje svega pod isti nazivnik i isti font- to nije matematička jednadžba već živi organizam koji ima svoj ritam i svaka nota doprinosi melodiji. To je glazba koju bih poželjela slušati u uredima svih firmi ovog svijeta.

SAZNAJ VIŠE: