“Are those women’s magazines making you feel bad about yourself?” Opaska koju Sheldon Cooper iz ultimativne geek culture serije The Big Bang Theory upućuje svojoj djevojci Amy kada mu se na video pozivu javi iz profila, dovoljan je znak da nerealni standardi ljepote koje društvo nameće često donose više štete nego koristi. Ovo više nije upitno, to je jednostavna činjenica. No, jeste li se ikad pitali koliko se beauty standardi razlikuju od zemlje do zemlje ili, preciznije, od kulture do kulture i generacije do generacije? Možda vas je algoritam uvjerio da “za sve vrijede ista pravila”, ali to zaista nije istina. Odrasli smo – ma koliko danas u teoriji imali pristup cijelome svijetu – pod svojim staklenim zvonom. Onaj tko nije živio izvan svoje zemlje teže će to osjetiti na svojoj koži nego onaj tko je, i tko se, po nepisanim pravilima koje volim zvati “Englishman in New York”, našao na manje ili više nepoznatom kulturološkom terenu.

Bitno je, naravno, imati na umu da smo mi konkretno izloženi pritisku kulta ljepote koji je caucasian-centric, kao i to da je približavanje ovim idealima zatrovalo mnoge kulture kojima oni nisu autohtoni (pa otuda, na primjer, i trend izbjeljivanja kože koji i dalje vlada kako Indijom, tako i zemljama poput Koreje, Kine i Japana). Pored toga, kada su nerealni, rigidni standardi ljepote, ne valjaju kakvi god da su. Ljude, njihova lica i tijela, ne treba tretirati kao stvari i trpati u kalupe ma kakvog oni oblika bili.
Ali kakvi su to svi različiti oblici i što je njihov “fokus”?
Sjećam se kada sam prvi put došla u stan svoje dobre prijateljice iz Kenije. Spremale smo se za neki izlazak i razvukle odjeću i šminku po cijelom stanu, dok sam ja (dijete odraslo u Europi) shvatila da biramo i jedno i drugo po potpuno različitim pravilima. Njena tamna koža jednostavno je tražila bogate nijanse koje kao da su preslikane s nekakvog raskošnog pauna, i ona je to savršeno znala, dok je u crnoj boji, u koju sam se ja oduvijek klela, izgledala poput isprane krpe. Do današnjeg dana nisam upoznala nekoga kome je bolje stajalo sjenilo za oči u svjetlucavim tamnoplavim i zelenim nijansama, kao ni gotovo crna olovka za usne. Od šminke joj nije trebalo puno, ali fokus njene beauty rutine bio je na njezi kože tijela, isto, ako ne i više, nego na njezi kože lica – dok sam ja u to vrijeme koristila samo Johnson&Johnson baby ulje nakon tuširanja. O kosi ne bih ni počinjala; na svoje sjajne pletenice stavljala je preparate brendova za koje nisam ni čula, a koji su joj u Italiju stizali ili iz Naiobija ili iz Londona i Amerike.


Kada se jednog dana, umjesto s pletenicama do struka, pojavila s obrijanom glavom, zanijemila sam. Ne od šoka, već od njezine ljepote. Izgledala je senzacionalno dok se čudila kako meni ne bi palo na pamet da se tako ošišam kad “svi znaju da to najbolje ističe lice”. Pokušala sam se zamisliti kako šetam Novim Sadom ili Beogradom obrijana do glave - nije išlo.
Kavi, tako joj je ime, voljela je na meni neke stvari koje sama nisam, a gajila je urođeni prijezir prema “ravnim dupetima” i pretjeranoj mršavosti – stvarima koje sam ja, kao produkt beauty standarda kasnih devedesetih, opsesivno nastojala postići. Nešto slično mi se dogodilo kada sam se spetljala s dečkom iz Miamija koji mi je znao sakriti i peglu i fen kako ne bih ispravila kosu. Znam da danas nije cool reći da ste nešto promijenili zbog muškarca, ali ja sam uz njega prvi put u životu iskreno zavoljela svoje kovrče i čini mi se da je to najbolja stvar koju sam ponijela iz te veze koja je trajala skoro dvije godine. Definitivno je najtrajnija.
Svijest o tome da netko ima drugačiju viziju onoga što je lijepo ili privlačno od nas samih nekad može biti veoma dobrodošao kulturološki šok
Ako ćemo o tome “gdje što radi”, prvo mi padaju na pamet neki principi koji važe u Istočnoj Aziji, a koji odgovaraju svima. Konkretno, pravilo da njega kože ide na visoko prvo mjesto, a zatim sve ostalo, kao i da se sunce izbjegava koliko god je to moguće. Istočnoazijske žene često teže minimalističkom izgledu s besprijekorno blijedom kožom, jer se u ovim azijskim kulturama vjeruje da je njega kože najvažniji dio rutine ljepote. Nažalost, toksičnost je ipak i tamo: blijeda koža i dan danas predstavlja prestiž, dok se tamnija koža povezivala s fizičkim radom i stoga je i dalje nepoželjna. Prema studiji Svjetske zdravstvene organizacije, azijske žene čak konzumiraju određene namirnice kako bi postigle svjetliju put (postoji i juha od korijena bijelog božura, sladića i još nekih biljaka čija imena ne umijem izgovoriti, a koja navodno čini da koža izgleda blijedo). Podaci pokazuju da od svih prodaja proizvoda za izbjeljivanje u Aziji, Kina čini otprilike 40%, Japan 21%, a Južna Koreja 18%. Estetska kirurgija ovdje je kao dobar dan, i ne, ne pričam samo o operaciji kapaka, već i o daleko drastičnijim intervencijama poput produžavanja nogu – da, dobro ste pročitali.


Latinska Amerika mogla bi nas naučiti da su obline i samopouzdanje najvažniji. U eri Kardashianki (onoj prije pandemije Ozempica), obline su uspjele postati toksična stvar jer su dovedene do apsolutno nerealnih razmjera, te je postalo sasvim normalno prepustiti se kirurzima i najrizičnijoj plastičnoj operaciji, BBL, kako bi se postigle. Ponavljam, sve što je nerealan imperativ nije dobro. No, samopouzdanje i ljubav prema životu uvijek su najbolji recept za mir.

Kad smo već kod klana Kardashian, šteta koju su ove žene nanijele kolektivnoj svijesti, sve pod licemjernom zastavom pokreta body positivity, ogromna je iz jednostavnog razloga što su tijelo i lice svele na razinu aksesoara koji se kupuju. Nije im uspjelo izbjeći ni ono što danas zovemo kulturnom aproprijacijom, pa Kim često zna izgledati kao da želi biti ukrštena Naomi Campbell s djevojkom iz Bronxa, isto kao što se čini da Bella Hadid želi postati Carla Bruni.
Srednji Istok posvećen je posebnoj vrsti elegancije i luksuzu, a prirodnost tu gotovo da ne igra nikakvu ulogu. Lica su više u fokusu nego tijela, a djevojku ili ženu odraslu u ovoj kulturi prepoznat ćete na kilometar. Ne zbog toga što sve izgledaju isto, već zbog posvećenosti makeup-u i određene doze drame koju njihov izgled uvijek ima (vampy lips su kao stvoreni za njih), te kose koja, ako je otkrivena, sija čak i u mraku. Glamour do zadnjeg detalja, bez izvinjavanja.
Na kraju, nemoguće je opisati ljepotu u nekoliko rečenica, bilo da se radi o ljepoti jedne osobe ili standardima neke kulture. Svijest o tome koliko su doživljaji raznoliki je ono što bismo svi trebali imati u vidu kada gledamo i sebe druge. Vjerujte mi, oslobodit će vas.