Pitanje gdje je granica između inspiracije i kopije nikada nije prestalo biti aktualno i uvijek će se nalaziti u sivoj zoni. Je li uopće moguće izbjeći kopiranje u vremenu hiperprodukcije kada se čini da ništa novo ne možete izmisliti jer je sve „već viđeno“? Važnije pitanje je možda, može li vam netko ukrasti ne samo ideju već i cijeli vibe? Sudskih parnica o tome tko je ukrao čiji dizajn odigralo se na stotine, a krajem ove godine svjedočimo nešto drugačijem sukobu, parnici koju neki mediji navode kao borbu oko toga tko ima pravo nositi titulu „najbasic osobe na Instagramu“.
‘Sad beige’ parnica
O čemu je riječ? Sydney Nicole Gifford je lifestyle influencerica i kada uđete na njezin profil rekli biste još jedna u nizu onih koje vole minimalizam, bež i bijelu boju i u tom stilu slaže svoje outfite i uređuje dom. Sydney je primjer clean djevojke, voli taj minimalizam i promovira određene proizvode, najčešće s Amazona. Ok. Problem se dogodio nakon što je Sydney primijetila da netko kopira njezin stil i izgled. Stil koji bismo mogli staviti u basic white girl estetika kategoriju, a za to je optužila Alyssu Sheil. Ne samo da krade njezinu estetiku i kopira sadržaj već da je ukrala njezin imidž na kojem je izgradila posao i za to traži 150 tisuća dolara oštete. Kako je zaključila jedna strana autorica, Gifford je otišla na sud kako bi dokazala da je ona „the most basic person on the Internet“.
Dokazati da drugi kopiraju vaš izgled samo zato jer nose monokromatski bež outfit unaprijed je izgubljena bitka. Slučajno i tisuće drugih korisnika posljednjih nekoliko godina voli i nosi bež boju i tako uređuju svoje stanove. Najbazičnija estetika za koju se možete odlučiti nije nešto što ste izmislili niti na što možete staviti copyright. I tako je sa svakom estetikom na internetu danas. Ako privlači lajkove i preglede, svi će uskočiti na vlak i krenuti stopama jednog trenda. Prihvatili smo da živimo u copy-paste kulturi 21. stoljeća. Parnice koje su se vodile između velikih firmi oko ozbiljnijih krađa dizajna znale su ostati neriješene, primjerice Thom Browne i adidas koji su se oko korištenja tri linije sporili nekoliko godina. Mladi i neovisni dizajneri niti ne ulaze u bitke s gigantima koji od njih bezobrazno uzimaju dizajn jer unaprijed znaju da nemaju šanse protiv njih. Čak se optužuju i sude Zara i Shein, koji istovremeno kradu i kopiraju dizajn od svih velikih, ali i manjih modnih brendova.
Naravno da se onda kopiraju i modne kombinacije i stilovi, na tome dijelom počivaju društvene mreže i sam smisao influencanja – utjecanje na druge osobe. Krađa ideja koja se događa u kreativnoj ili modnoj industriji ne može se usporediti s ovom aktualnom parnicom i slučajem koji je u srži vrlo apsurdan i bizaran. Međutim, u kreativnoj industriji i na društvenim mrežama, uvijek će se pronaći netko tko kopira ili se inspirira vašim radom, pa prijeđe tu tanku granicu i nadahnuće sklizne i postane kopija. Možda ideju s kojim je Sydney krenula na sud možemo tumačiti ne kao krađu estetike već cijele osobnosti i vibea.


Na to je teško staviti copyright, ali je jednako teško i za iskopirati. Možda je Alyssa zaista direktno kopirala Sydney s namjerom da preuzme ne samo njezin izgled već cijelu priču koju prodaje i feel cjelokupnog sadržaja i feeda – koliko god on bio sličan svakom drugom “beige profilu” na mrežama. U nekom širem kontekstu, zaključak je da vibe ne možete ukrasti i koliko god izazivalo frustracija kada nešto napravite prvi pa se nakon toga svi krenu istim stopama u copy-paste maniru, taj vibe i autentična ideja je na kraju nešto što vam nitko ne može uzeti. Ako ništa drugo, ovaj slučaj nas je na to podsjetio.