Rad mlade dizajnerice s londonskom adresom pratimo već neko vrijeme, a nedavno ste asimetričan dizajn imali prilike vidjeti u sjajnom editorijalu na našem portalu. Dizajnerica Petra Minjević perspektivno je ime s bogatim CV-jem i odlučili smo popričati s mladom kreatoricom i pobliže upoznati njezine kreativne procese. Petra je živjela na više adresa u regiji, a sa 18 odlazi u London i upisuje cijenjeni Central Saint Martins. Njezin put na modnoj sceni od tada ide prema naprijed – sudjelovala je na pariškom Tjednu mode, njezin rad bio je dio izložbe u Londonu, priprema komade za nova izlaganja u showroomima, a njezine komade prepoznao je i njujorški shop ap0cene.

Heat Wave je odličan editorijal koji je nedavno izašao na našem portalu, a tvoj dizajn je dio priče. Kako je došlo do suradnje s ostalim članovima ekipe i koja je ideja iza editorijala?
Na suradnju za editorijal Heat Wave pozvao me Filip Paljak koji je cijelu priču stilizirao uz umjetničku direkciju Vane Katančić. Bilo mi je iznimno drago kada mi je predložio da u stilskom smislu editorijal bude baziran na mojim komadima, a njegov osobni touch koji je vidljiv u stylingu je fenomenalan. Samo par dana prije snimanja sva roba je bila u Parizu u showroomu i sve smo uspjeli donijeti u Zagreb na vrijeme! Tim je predivan, iznimno profesionalan. Drago mi je i da su domaći dizajneri dio priče, torba Klisab odlično izgleda uz moje asimetrične komade, a komadi Laure Guštin također su sjajni. Ono čime se tim vodio su snaga, ljeto, fluidnost i wet look uz dozu undergrounda.

Surađivati sa Buro247 timom je fenomenalno, a još jedan meni osobno drag editorijal je i prethodni Romeo and Juliet koji je izašao oko Valentinova. Stilizirala ga je Marcela Vrček s kojom imam divnu suradnju od početka svoje samostalne karijere i pojavljivanja u modnim medijima, a fotografirao Matej Jurčević. Priča ovog editorijala imala je umjetnički pristup uz dozu melankolije i svima poznate nesretne ljubavi koju je Marcela stilski smjestila u devedesete, dok Heat Wave odiše neodoljivom smjelošću, a samouvjerenost koja se očitava u pozama daje posebnu notu.

Kako je krenula tvoja priča s modnim dizajnom? Jesi li oduvijek znala da ćeš se time baviti?
Uvijek sam imala afinitete prema estetici i psihologiji koje sam s vremenom spojila kroz modu kojoj pristupam na studiozan i temeljit način. Odrasla sam uz obitelj koja je u poslu vezanom za umjetnost i to mi je sigurno otvorilo vidike prema kreativnoj profesiji, ali me i pripremilo na realnost takve profesije. Nisam nimalo nisam šokirala što sam za sve postignuto morala uložiti ogroman rad, često bez ikakvog tapšanja po ramenu. To je realnost profesije u kreativnom svijetu koju sam osvijestila vrlo rano. Kako sam jedinica, kao dijete sam većinu vremena provodila s odraslima koji su na neki način povezani s umjetničkim radom ili pak poslovnim dijelom umjetničke profesije i tako sam naučila neke važne životne i profesionalne lekcije. Pohađanjem baletne škole i čestim putovanjima po Italiji – jer nam je blizu iz Istre i Njemačkoj – jer mi je stric radio u njemačkom uredu tadašnjeg Montenegro Airlinesa pa smo imali besplatne karte za let Beograd-Podgorica-Frankfurt, kao i čestim odlascima u kazalište, sagledavala sam različite umjetničke pravce, odijevanje, životne navike i počela razmišljati o modi u kontekstu svega toga.


Kako si se odlučila na studij u Londonu i kako bi opisala to iskustvo? Čemu te London naučio?
Dobila sam priliku školovati se na smjeru modni dizajn na Central Saint Martinsu koji mi je pružen potpuno besplatno, što mi je tada omogućio University of Arts London. To je bila prilika koja se nikako ne propušta, a nakon diplome sam također studirala i diplomirala modni dizajn na sveučilištu Westminster koje mi je zapravo prava odskočna daska i prvi ozbiljan korak prema industriji i brendovima za koje sam do sada radila. Kao i Central Saint Martins, imao je ozbiljnu selekciju i rigorozan program. Sa osamnaest godina sam otišla u London, grad koji me nakon svih ovih godina uči velikoj disciplini i motivira onim neizbježnim osjećajem da ste u svakom trenutku zamjenjivi. Za opstanak je potreban veliki rad i disciplina, ali i odmjerenost, ljubaznost, balansiranje, brzo razmišljanje u jednoj situaciji i veliko promišljanje u drugoj. I nakon što pomislim da imam sve “fore” u malom prstu, dogodi se situacija da moram “obnoviti gradivo” ili naučiti novu lekciju. London me naučio snalažljivosti prije svega, a on je ujedno i moj dom kojeg volim – ne znam da li bih rekla treći, drugi ili pak prvi, ako nije kronologija u pitanju.

Od početka godine je tvoj dizajn dostupan u njujorškom apocene shopu što je veliki uspjeh. Uz to si već izlagala na londonskom tjednu mode, objavljena si u modnim magazinima… Što je ključno za uspjeh u današnjoj klimi? I što je za tebe i brend bio prijelomni trenutak?
Sjajan trenutak koji bih izdvojila je showroom i prodajni pop up u Parizu koji je organiziran za pariški Tjedan mode u lipnju, a nakon kojeg sam pozvana i na drugi pariški showroom i pop up koji se održao u srpnju. Oba su fenomenalno prošla, na dvije sjajne lokacije. Predivan trenutak bila je i izložba čiji se stilski dio većinski temeljio na mom radu, otvorena u Londonu u Camden Open Air galeriji. Sretna sam što sam ove godine ostvarila sjajne projekte. Prvi važan trenutak bio je londonski Tjedan mode koji ne bi bio moguć bez fenomenalnog Nicka Knighta i njegovog SHOWstudija koji mi je pomogao etablirati ime, prvi put se predstaviti kao samostalna dizajnerica i dobiti priliku da me već tada netko shvati ozbiljno i pruži mi ruku. Press prikaz o mom radu završio je na važnim mjestima kao što je British Fashion Council koji me podržao i pozvao u jedan zapravo dosta zatvoren krug. Shvatila sam da tu priliku moram objeručke zgrabiti i da je to velika prekretnica. Ključ uspjeha su ustrajnost, promišljenost, usmjerenost na vlastitu estetiku, suradnja s onima koji slično razmišljaju, pa i biranje poslovnih suradnji i onoga na što trošite svoju energiju.

S obzirom na društvene mreže i povezanost, danas ima manje smisla definirati tržište kao domaće i strano. Kako se ti pozicioniraš i kako planiraš razvijati svoj brend?
Počelo je u Londonu, zatim sam dobila priliku za prodajnu suradnju u New Yorku koja i dalje traje i koju obnavljamo na obostrano zadovoljstvo, a onda je prije nepuna dva mjeseca na red došao i Pariz, rue des Taillandiers i rue Charlot. U Londonu sam od punoljetnih godina i to je baza s kojom sam profesionalno počela, a sve nakon toga je došlo spontano, ali i kao rezultat rada, komunikacije, dijeljenja ideja. Trenutno imam zanimljive suradnje u LA-u na kojima se tek radi, a suradnje u Zagrebu ne pozicioniram ništa manje od spomenutih modnih metropola. Naši su ljudi na domaćoj modnoj sceni barem na razini Manhattana i Le Maraisa što se tiče vizije, profesionalizma i dobrog stila, neki pojedinci su i bolji. Rado bih napravila nešto slično kao u Parizu na našoj sceni, u Zagrebu ili u meni dragoj i prelijepoj rovinjskoj marini.
Također, Ap0cene s kojim imam suradnju sjajan je u pozicioniranju svojih dizajnera preko svog online prisustva kroz društvene mreže baš zbog toga što im se čitava publika od oko 200 tisuća ljudi sastoji od zainteresiranih za niche imena, poput stilista i fotografa, a to je međunarodna publika. Tu nema podjele na američku, europsku, domaću, stranu. Što se tiče mogućnosti i fleksibilnosti, imam dosta otvorenih vrata geografski, no ne razmišljam o razvitku u smislu geografskog položaja, već vlastitog nichea. Obožavam surađivati s istomišljenicima, oprezno biram suradnje, a osobno nemam ambicije prema mass market poziciji.

Za vrijeme studiranja stažirala si za Burberry, JW Anderson… Možeš li se zamisliti u nekom velikom brendu ili želiš graditi vlastiti? Ili je oboje moguće? I koji bi to brend bio?
Asistiranje i rad u britanskim heritage i contemporary luksuznim brendovima naučio me onome što ni jedna škola ne može ponuditi. To su za mene bila fenomenalna iskustva i velike životne prekretnice koje su mi donijele mnogo toga. Dapače, mogu se nekad zamisliti ponovno na takvoj poziciji, ali ono što se trenutno događa vezano za moj vlastiti rad doista ide sjajno i uzima mi vrijeme i energiju. U tim brendovima sam izgradila profesionalizam, sposobnost za brzo razmišljanje i osjećaj odgovornosti u svakom trenutku. Ne mogu odrediti neki brend koji bih izdvojila, iako imam sreću da mi već četiri sjajna britanska brenda krase CV. Stella McCartney ima zanimljive kolekcije koje mi se sviđaju, kao i Phoebe Philo. Da Helmut Lang još uvijek dizajnira za brend Helmut Lang, možda bi to bio brend za koji bih voljela raditi zbog osobne estetike i razmišljanja, volim gledati njegove kolekcije iz 90ih. Dobro sam se snašla kao individualac, ali nikad se ne zna hoće li iskočiti neka sjajna prilika u budućnosti. Smatram da se u današnje vrijeme dizajneri mogu profesionalno nadograđivati na više strana, svako ima svoj put i ne treba razmišljati po šabloni.

Što u kontekstu tvog rada znači zero waste?
Često koristim zero waste tehniku krojenja koja nalaže da se krojevi slože tako da u rezanju ne ostane ni centimetar tkanine koja je višak i to je tehnika koja traži dosta promišljanja. Neki moji komadi zapravo su napravljeni od kroja koji ima jedan jedini dio, a detalji i oblici izrađeni su tehnikama poput uvijanja i drapiranja. U zadnje vrijeme posjećujem londonske panel diskusije o širem kontekstu zero wastea i sličnih tema vezanih za održivost, imala sam sreću biti pozvana na neke odlične diskusije na londonskom tjednu modu ove sezone na kojima sam mnogo naučila i i želim se educirati što više i unaprijediti svaku svoju kolekciju.

Opisuješ svoj rad kao istraživanje svjetla i sjene kroz posebne načine rezanja tkanine. Možeš li nas pobliže upoznati s tehnikama izrade po kojima je tvoj dizajn poseban?
Spomenuti zero waste je tehnika krojenja kojoj se uvijek rado vraćam, oslanjam se i na drapiranje, te savijanje tkanine na različite načine i time dobivanje konstrukcijskih detalja, a asimetriju balansiram detaljima poput izričito tankih bretela koje daju delikatan izgled komadima i same po sebi su stilski detalji. Kvaliteta izrade mi je iznimno bitna, kolekcija koja je trenutno u prodaji je rađena u Londonu uz ručno rađene detalje zbog složenosti izrade. Selekcije tkanina i odabir dobavljača i dućana tkanina također su ključni faktori za standard koji održavam.
Čini mi se da imaš prepoznatljiv dizajnerski potpis i asimetrija je uz proreze nešto čemu se stalno vraćaš. Kako bi ti opisala svoj rad i što imaš na umu prilikom dizajniranja?
Hvala na tome, imati prepoznatljiv dizajnerski potpis je za svakog dizajnera veliki kompliment. Vodim se konceptima vezanim za skulpturu, kinetičku umjetnost, uz dozu nadrealizma koja se ocrtava u detaljima i efektu tkanine koja dupliranjem dobiva poseban izgled, te načinom na koji svjetlo prolazi kroz tkaninu. Volim se igrati asimetrijom i delikatni detalji uvijek su prisutni. Man Ray je umjetnik čijim se radovima uvijek vraćam, a jako me inspirirala i Brancusi izložba u Parizu u Centre Pompidou koju sam nedavno posjetila.

Koga na modnoj sceni cijeniš, pratiš, nosiš…
Cijenim mlade dizajnere koji tek dolaze, one s nekom novom vizijom. Cijenim, primjerice, svog prijatelja Yanisa Stepanenka koji trenutno iz Kijeva radi fenomenalne projekte kao što su haljine za Cannes Film Festival ili dodjelu Oscara… Nosim komade od onih bez etikete nađene u vintage dućanu ili na ebayu pa do Celine komada iz 90ih, svojih komada ali i onih dizajnera čija mi se estetika i izrada sviđa. Jedino pravilo je da je sve što nosim odlične kvalitete i estetski po mom ukusu, kao i da je to manji broj komada. Nikada ne bih, primjerice, kupila nešto za jedno nošenje, komade nosim godinama, te ih gledam kao investiciju za dobar stil, dobro raspoloženje i autentičnost.

Koga bi voljela od celebrityja vidjeti u svojim kreacijama?
Voljela bih vidjeti svoje kreacije u nekom filmu Sofije Coppole. Ne bih se miješala u kasting.
Kakvi su planovi i što sljedeće možemo očekivati od tebe?
Realizacija planova za sljedeće showroome, iako su ovi organizirani za pariški Tjedan mode tek završili, već je počela. Uskoro izlaze i neki novi projekti kojih sam dio, a i nove prodajne prilike su se ukazale, neke i realizirale. Nikad se ne zna, možda se počnem baviti i kulturom na nekoj sociopolitičkoj razini, a možda baš nastavim ovako kako radim sada, jer sam trenutno jako sretna i već sam ove godine ostvarila projekte na koje sam ponosna. Sad završavam “sampling” komada za showroom, jurim sa snimanja, uključujem se u waiting room na Zoom sastanku, i nalazim sa potencijalnim buyerima.