“Imam ja nećaka koji će to napraviti za manje” ili koliko se u Hrvatskoj vrednuje kreativni rad?

16.11.2020.

Neki sam dan, utapajući svoju kreativnu blokadu u dangubljenju, naišla na internetsku raspravu zabrinutih roditelja koji dvoje koje odgojne mjere primijeniti ne bi li se korigirala djetetova želja da se otisne u umjetničke vode. Motiv “šibe koja je iz raja izašla” provlačio se sasvim decentno nostalgično vraćajući sjećanja na stare roditeljske manire. Sjetih se instantno svih psihoterapeuta koji će jednom imati posla, no imajući u vidu vlastito iskustvo te iskustva prijatelja i kolega iz različitih kreativnih branši, mogla sam posve lako dokučiti otkud dolazi ta briga i taj otpor. Kreativni rad u Hrvatskoj zahtjeva talent, ustrajnost i svu silu drugih vrlina, no istovremeno traži i strpljenje i inat jer često nije lako manevrirati kroz šikaru kojekakvih uvjerenja usađenih u mentalitet društva. Tako ćete, pregovarajući oko budžeta, često čuti za tog famoznog nećaka koji sve što vi radite “odrađuje za manje love”, čut ćete i velebni argument da je “vama to čas posla”, samo klik, minutica-dvije ili par rečenica. Smatrat će tako da se kolumne ispisuju brzinom tipkanja na daktilografskim prvenstvima u Jugoslaviji, fotografije nastaju pukim škljocanjem bez pripreme i ideje, a inspiracija se rađa “na zahtjev”. 

Obzirom da kreativna zanimanja podrazumijevaju talent i strast, te ih se ne može smatrati samo poslom već i pozivom, nerijetko će honorare oblikovati misao da sve to vi ionako radite iz ljubavi pa vam je ljubav dovoljna kompenzacija. I, naravno, da pritom “umirete od ljepote”. Ima tu ljubavi, dakako, no ljubav ne puni police frižidera, ne kupuje vam čarape i gaće niti plaća račune koje HEP brižljivo šalje sredinom mjeseca. Da se ne zavaravamo, mnogi i dalje smatraju da kreativni rad ne može biti ništa drugo do li hobi koji nas zabavlja vikendima, što nimalo ne čudi uzmemo li u obzir da živimo u društvu u kojem se poslovica “nema kruha bez motike” shvaća doslovno, a septičke jame internetskih rasprava vrve zluradim komentarima: “nek se prime pravog posla”. Takvi, doduše, vjerojatno nikada neće tražiti usluge kreativca. Ono što brine je koliko ju vrednuju oni koju ju traže. Tijekom posljednjih deset godina naslušala sam se zbilja kojekakvih priča, od priče o klijentu koji, nastojeći pobjeći od plaćanja usluge, daje petama vjetra skačući kroz uredski prozor, preko fantomskih klijenata koji nestanu kao da nisu nikada niti postojali, pa sve do priča o tužbama, ovrhama i sudskim sporovima, ali i strategijama kako telefonom izmaltretirati klijenta dovoljno da mu pukne film i ispoštuje dogovor. 

No, kako bih istražila što o temi vrednovanja kreativnog rada misle sami kreativci porazgovarala sam s pet sjajnih kreativaca iz različitih branši: multidisciplinarnom umjetnicom Marinom Mesar, poznatijom pod pseudonimom OKO, koja je svojim kistom ukrasila mnoge zidove, ali i izlagala u prestižnim svjetskim galerijama i muzejima, Filipom Filkovićem, redateljem koji stoji iza brojnih hvaljenih glazbenih spotova, filmova i dokumentaraca, jednom od najcjenjenijih domaćih stilistica Anom Nikačević iza koje je pregršt čudesnih modnih kampanja, fotografom Denisom Butorcem koji oduševljava svojom modnom, ali i umjetničkom fotografijom, te Sarom Renar, glazbenicom koja nas je razoružala hitovima poput “Šuti i pjevaj” i “Tišina”.

FILIP FILKOVIĆ

redatelj i vlasnik produkcije More Magnets

“Rekao bih da se kreativni rad ne cijeni gotovo uopće. Poprilično je jasno da na kolektivnoj razini u Hrvatskoj postoji predrasuda o tome da rad nije dovoljno dobar i pošten ako se nisi ‘primio lopate’. Mogli smo nedavno svjedočiti tome na primjeru poznate pjevačice, mlade influencerice i sl. Kako vrijeme odmiče i otkako mi je fotografija postala jedini izvor prihoda, isto mogu potvrditi i iz vlastitog iskustva”, govori Denis. Marina pak smatra da, po pitanju vrednovanja kreativnog rada, moramo na sebe preuzeti odgovornost obrazovanja okoline: “Takav pristup zahtjeva puno energije i realno uopće nema nikakve veze s našim pravim zanimanjem, ali kako smo em mlada država, em nemamo baš neko tržište, to zahtjeva dosta rada svih nas skupa, da se educiramo i mijenjamo stvari na bolje. Naravno da postoje klijenti koji odmah znaju kako se radi i na kojem nivou i to ti daje nadu da ipak ima smisla mijenjati okolinu u kojoj se nalaziš”. Filip pak smatra da to koliko se kod nas cijeni kreativa ovisi s kime surađuješ. “Nekima kvaliteta nije bitna pa im je i kreativa samo nešto na površini. Srećom, surađujem uglavnom, i mogu si priuštiti da težim radu s ljudima kojima je bitna kreativnost. Neki zaista cijene tvoju kreativnost i valoriziraju to, drugi ne, jer ne razumiju proces kreativnosti. To je kao ono kada netko dođe fotografu i kaže “daj opali par fotki, ono, znaš kak ti to radiš, tebi je to par klikova”, objašnjava. S njime se slaže i Ana koje kaže da kreativni rad ne cijene oni koji “ne poznaju svi procese koji stoje iza realizacije neke kreativne ideje”. “Konačan rezultat oku promatrača može izgledati jednostavan, ali njegovo puno razumijevanje nije moguće bez predznanja o kontekstu njegove izvedbe. To subjektivne sudove ne čini bezvrijednim. Samo ih, rekla bih, razlikuje od onog što možemo nazvati kritikom”, zaključuje stilistica. 

DENIS BUTORAC

fotograf

Sara pak smatra da se u Hrvatskoj rad općenito ne cijeni, a uzroke pronalazi u općoj krizi vrijednosnog sustava. “Stoga, iako žaloste, ne čude toksični i zluradi komentari opće javnosti na medijske istupe glazbenika o tome kako su ostali bez angažmana. Ako je suditi po tome, rekla bih da se kreativni rad ne cijeni nimalo. A kako i bi kada se u razdoblju od 2015.-2019. niti 1% državnog proračuna nije izdvajao za kulturne djelatnosti”, objašnjava Sara te dodaje: “Publiku također treba odgajati: ako se u korumpiranom siromašnom društvu javnosti godinama serviraju reality showovi i upitni ‘kulturni’ projekti poput Ljeta na Savi naravno da će ta ista javnost smatrati kreativni rad kao nešto što se događa preko noći, za što se ogrebu ‘uhljebi’ i što je posve nepotrebno u svakodnevnom životu. Nisu uopće krive estradne zvijezde s naslikavanjem po jahtama: one rade što se bolje prodaje, i to je sasvim legitimno. Država bi trebala znati i nuditi bolje.” Denis pak smatra se uzroci nedovoljnom vrednovanju kreativnih zanimanja nalaze u neznanju, neinformiranosti i odgoju “jer nam je odmalena usađen stav da su kreativna zanimanja isključivo hobi, a ne siguran izvor prihoda”“Ta problematika najčešće dolazi do izražaja kada treba definirati cijenu i uvjete rada ili općenito u razgovoru s ljudima kada bi, primjerice, saznali da sam diplomirao fotografiju pa bi me pitali od čega zapravo živim i radim li neki drugi posao uz fotografiranje”, navodi.

ANA NIKAČEVIĆ

modna stilistica

Što se pak honoriranja kreativnog rada tiče, Ana smatra da odgovor na to pitanje trebamo potražiti među nama samima. “Rušenje cijene usluge legitimna je strategija klijenta, ali mi smo ti koji na nju konačno pristajemo ili – ne pristajemo. Svatko je slobodan definirati cijenu svog rada i klijent će odabrati suradnike s obzirom na vlastite kriterije i prioritete. U ovom i u svakom drugom poslu bit će onih koji cijenu dumpaju. Ako je kriterij izvrsnost, na nama koji usluge pružamo je da osiguramo njezinu valorizaciju. Kad to osvijestite, premjestili ste se iz pozicije nemoći, a ako kontinuirano isporučujete kvalitetan rad, prije ili kasnije naći ćete svoje mjesto. Dakle, i ispričajte me na frazi, bit ćete cijenjeni ako radite izvrsno i pri tom cijenite sami sebe”, govori Ana. “Često ljudi ili lupetaju neke iznose honorara ili žele potpuna autorska prava za sve sto radiš s mogućnošću da s tvojim radom rade što i koliko god hoće. Puno tog pada na naša leda i na to da ostaneš čvrst u svojim stavovima, jednako kao i da prepoznaš kad je bolje jednostavno otići dalje. Ne isplati se energiju rasipati na stvari koje ne vode nigdje, mislim da nema tog iznosa koji ti može kompenzirati kad te netko pokušava omalovažavati, tebe ili tvoj rad. Meni je najveća sreća što imam odvjetnika i puno toga sam naučila uz njega, znanje koje pokušavam dijeliti sa svim svojim kolegama. Ponekad, ma zapravo većinom su u tim razno raznim ugovorima nagurana ona mala slova, koja te dugoročno porobe, a to treba znati izbjegavati”, nadovezuje se Marina.

MARINA MESAR OKO

umjetnica

Svi navode kako su se barem jedanput susreli s pokušajima da se sruši cijena njihovog rada ili pak s problemima tijekom naplate. “Uvijek ima takvih situacija i to je neizbježno. Više je tu faktora; ukupni budžet, ukupni zbroj troškova, krize, krvni tlak klijenta, kvaliteta čestica zraka u prostoriji za sastanke – varijabli je užasno puno. Nekada pristaneš na niži budžet iz razloga šire slike; a to je kontinuirana pozitivna suradnja. Količina uloženog vremena i dobivenog honorara uvijek variraju, posao koji radim je gotovo uvijek 24/7 job. Nikada se nisam na to žalio. No zbog tolikog inputa, nemoguće je izračunati utrošene radne sate”, govori Filip. U takvim se situacijama našla i Ana, no pripisuje ih tadašnjem neiskustvu. “Rekla bih da klijenti najčešće imaju tendenciju korigirati cijenu kad ne poznaju obujam posla koji naručuju i tu je potrebno razumljivo i transparentno obrazložiti svaku stavku ponude. Naravno, nekad se i prepustim strasti, kad se okupi super tim oko lude ideje koja me kreativno ispunjava i čini sretnom. Tada ne razmišljam o cijeni, glavni pokretač je kreativnost, mašta, priča koja će biti izložena kroz stylinge, make-up, fotografiju, video” govori. Denis ističe kako se često nalazi u takvim situacijama: “Uvriježeno je mišljenje da je fotografija nešto što bi svatko mogao i da je odraditi takav posao ‘čas posla’. Najčešće rečenice koje čujem su poput: ‘Moraš mi dati popust, ipak se radi o većoj količini’ ili ‘Imam nekog tko mi to može odraditi za duplo manje’. Vjerujem da je razlog tome što je fotografija nematerijalna i teško je procijeniti koliko je posla potrebno, pogotovo koliki je ulog u obrazovanje, opremu, iskustvo…” Promatrajući iz aspekta glazbene industrije, i vrijednost glazbe teško je mjerljiva. “Ako govorimo o kreativnom radu koji nije institucionaliziran i koji nije u strogoj tržišnoj ‘funkciji’, dolazimo do velikog problema naplate čak i u vremenima koja nisu krizna. Formirati tržišnu cijenu nečega što barata s nemjerljivim vrijednostima je naravno nerješiv. Kako odrediti iznos honorara za koncert? Po broju prodanih pića? Po broju ulaznica? Po broju ljudi koji se rasplakalo na pjesmi? Ljepota glazbe i jest da baratamo s vrijednostima koje su u konačnici nemjerljive, međutim živimo u realnom svijetu u kojem na kraju dana moraš platiti račune, nešto pojesti i po mogućnosti uložiti u daljnji rad. Govorimo o tržišnim nišama. U mnogoljudnijim i bogatijim zemljama možda možeš računati na 0,5 % publike u općoj populaciji i od toga pristojno živjeti, međutim u siromašnoj zemlji od 4 milijuna stanovnika samo se izrazito komercijalni projekti mogu osloniti isključivo na tržišne mehanizme. I tu se vraćamo na problem percepcije i potpore javnosti koji je usko vezan s dugoročnom kulturnom i ne samo kulturnom politikom”, govori Sara.

SARA RENAR

glazbenica

I za kraj nisam mogla, a da ih ne pitam kako je korona kriza utjecala na daljnje vrednovanje kreativnog rada i jesu li se tektonske promjene u društvu odrazile na njihovu branšu. Filip je konstatirao kako se percepcija vrijednosti kreativnog rada, nasuprot očekivanjima, zapravo i povećala. “Imam priliku raditi na projektima u kojima kao redatelj i/ili autor generiram i odlučujem o footprintu koji ostavljamo iza projekta – tako da mogu podići razinu kvalitete i kreativnosti za sve uključene”, govori. S njime se slaže i Denis koji kaže da je potražnja za fotografijom, zbog toga što se svijet u velikoj mjeri preselio u digitalne sfere, čak i povećao. Zbog zabrane okupljanja, a time i glazbenih koncerata, Sara nema takvo iskustvo. Smatra da je percepcija vrijednosti kreativnog rada ostala ista, samo su neke stvari isplivale na površinu. “Kao glazbenik ne možeš računati da živiš ni od prodaje albuma – jednom kada je glazba puštena besplatno na internet nema nazad, a osim u slučaju najemitiranijih autora ni od autorskih prava – jer smo naprosto mala zemlja i zakon velikih, odnosno malih brojeva čini svoje. Koncerti su stoga ono što nosi kruh na stol. Zato smo prvi na udaru u situaciji u kojoj nema institucionalne potpore, a javna okupljanja su onemogućena. I glazbenici i tonski tehničari i organizatori i event menadžeri i ugostiteljski radnici, cijeli jedan ekosustav je potonuo”, objašnjava te dodaje: “Problem jednog djela stanovništva ne isključuje problem drugog djela: svi sudjelujemo u istom društvenom i ekonomskom životu. Našem društvu kronično nedostaje solidarnosti, to isto nažalost možemo iščitati iz društvenih mreža. Ali opet, u razgovoru jedan na jedan primjećujem da ima ljudskosti. I da naglasim, ne mislim uopće da samo umjetnici zaslužuju više prava i zaštite. Od zaposlenih radnika i radnica, freelancera do poduzetnica i poduzetnika: na istom smo brodu koji tone.” Unatoč svemu tome ističe kako je tijekom lockdowna dobila lijepu podršku publike. Premda je riječ o simboličnim iznosima, dalo joj je mnogo optimizma i vjeru da zluradi komentari ispod internetskih članaka ipak nisu realni odraz društva. 

No, koliko god nam ova situacija zakomplicirala život, i u njoj je moguće pronaći nešto pozitivno. “Razdoblja krize uvijek su prilika za revidiranje ustaljenih praksi, pa ni ova u tome nije iznimka. Osobno, trenutna ograničenja omogućila su mi analizu vlastite pozicije i potaknula me na odluku o efikasnijem raspolaganju svojim vremenom i idejama. Kad ste kontinuirano u hiperprodukciji kao što sam ja bila, neizbježno se fokusirate na rješavanje izazova koji su idući pred vama, a šira percepcija se suzi“, govori Ana te dodaje: “Ovaj smiraj ritma omogućio mi je da osvijestim što, kako i koliko želim dalje raditi, pa sam na njemu zapravo zahvalna. U mom slučaju ova kriza kao da je markirala jednu fazu moje karijere i otvorila mi perspektivu u kojem smjeru se želim dalje razvijati. Paralelno, dobila sam potvrdu vrijednosti svog truda i rada. Krizi usprkos, i dalje imam stalne suradnike i klijente koji me redovito angažiranju i s kojima suradnju nastavljam na obostrano zadovoljstvo.” Da u ovim turbulentnim, sivim vremenima ima i nešto svjetla misli i Marina: “Korona nam je svima zakomplicirala i još uvijek nam komplicira život, i mislim da nas je sve natjerala da promijenimo neke pristupe radu, jednako kao i ponudu samog rada. U ovim situacijama trebamo svi biti što razumljiviji. Ne trebamo se omalovažavati, ali jednako tako trebamo biti svjesni koje je industrije i na koji način sve ovo pogodilo, te se sukladno tome malo korigirati. Kako god ispalo, mislim da učimo jako puno iz svega ovoga. Kako osobno tako i poslovno.”

SAZNAJ VIŠE: