Koliko god se moda činila, a zapravo dobrim dijelom i jest, instrument diktiranog odnosa prema identitetu i tijelu, ona, istovremeno, predstavlja i polje izbora u kojemu se taj isti odnos može reanimirati na sasvim subverzivan način. Što znači kako se baš u modnom okrilju najprovokativnije realizira odmak od ideološki konstruiranih identifikacija s represivno postavljenim društvenim ulogama i njima odgovarajućim stereotipima.
Govorimo o teritoriju igre, poigravanja, eksperimenta i potrage za identitetima u kojima se zrcali naša unutarnja drama, naš unutarnji konflikt. Autor danas široko prihvaćene teorije o fluidnosti identiteta Z. Bauman je postavio tezu kako identitet nije, u nekom trenutku, postao problemom nego je identitet sam po sebi problem – oduvijek! U potrazi za izgubljenom slobodom od kulturološki nametnutih identiteta moda koristi fetiš kao magijski medij u kojem tijelo može nesputano uživati u svom željenom izboru.
Isto tako se može i identificirati se s njim, što znači osjetiti se ritualno oslobođenim. Ukoliko se moć fetiša uopće može dočarati relacijom dominacije nad nekim ili nečim, makar se radilo o prividu kontrole, onda se njegova važnost, svakako, potvrđuje u procesu tijekom kojeg se priča maskira u objekt. O kakvoj se priči u kontekstu konstrukcije ženstvenosti radi izazov je, kojim se feminizam bavi zazivajući odbacivanje nametnutih stereotipa ženske pojavnosti u erotskim transakcijama. Mada smo se, svim silama, upinjali kritizirati kanone koji doprinose kontroli ženskog tijela, čini se kako smo, i u transhumanoj fazi, zadržali diktirani model fetišiziranog ženskog izgleda koji potvrđuje marksističku paradigmu fetišiziranosti robe.
Upravljamo li na taj način svojim željama i do koje mjere, pitanje je na koje fetiš daje ambivalentan odgovor. U želji i uzbuđenju istovremeno žive: i sloboda izbora i sputanost zbog opsesivne fiksacije na objekt želje, kao i frustracija u vezi s moralnom ispravnošću. U kontekstu potrage za identitetom, fetiš može poslužiti kao alat samospoznaje i samodovoljan spektakl. U tom smislu se, u ovoj modnoj priči o fetišu, žena postavlja u poziciju kreiranja sebe. Kreirajući sliku sebe kao neke druge u dijalogu sa zrcalom, ona razgovara sa svojom seksualnošću poigravajući se fetišiziranom esetikom u koju unosi svoju senzibilnost, stilizaciju i znatiželju.
Mirror stage kao mjesto susreta sa reprezentacijom – identitetom – tijelom, možda i ulogom!? Upustimo li se u kreativnu igru sa slikama konstruiranim iz potisnute materije seksualnosti, zasigurno dozvoljavamo procesu pričanja priče da jednom transcendira objekt i oslobodi subjekt od nametnutog osjećaja srama i lažne moralnosti. Ako se sloboda ne ostvaruje kao trajno stanje, onda se njeno iskustvo doživljava u performativnom događaju potrage za njom.
Kolekcija je nastala strpljivim i dugotrajnim preplitanjem konaca i ideja, razgovorima i dogovorima s dragim suradnicama i suradnicima. Odjevni komadi su većim dijelom izvedeni tehnikom makramea, a kako se radi o puno tanjim nitima, od onih koje se uobičajeno koriste kod takve vrste ručnog rada, bila je potrebna iznimna vještina u njihovoj realizaciji. Ostvarena vizualna fragilnost podcrtava finoću i osjetljivost izvedbe uz pomake u dekonstrukciji forme. Uporabna fluidnost je postavljena kao paradigma istraživačkog načina nošenja i komunikacije svakog pojedinog komada odjeće. Mladjahna Eva je kao model sjajno rekreirala kompleksnost susreta senzibilnosti s fetišiziranim kontekstom.
Fotografija: Franjo Matković
Styling: Ana Nikačević
Šminka: Tena Bašić
Frizura: Milena Maršić, salon Glamour
Model: Eva Ljubić
