Made in Yugoslavia: dizajn koji smo nekoć uzimali zdravo za gotovo

Dizajn profil koji nas vraća u prošlost
12.04.2022.
IMAGE SOURCE: Made In Yugoslavia Instagram

Ponekad stvari koje nas okružuju ne cijenimo dok im vrijednost ne pokloni minulo vrijeme, pa ljepotu, godinama ili desetljećima kasnije, pronalazimo u sjećanjima, u nostalgiji koja nas, pri pogledu na njih, obuzme i vrati u najljepše dane djetinjstva. Poput vremeplova koji nas svojim vagonima vozi u neke druge svjetove, stari i pomalo zaboravljeni predmeti teleportiraju nas u neka davna vremena koja volimo romantizirati, a ljepotu im daju osjećaji koji u nama bude. Porculan koji je baka čuvala za posebne prilike, šalice iz kojih su roditelji pijuckali kavu nedjeljom, svjetiljka koju smo slučajno srušili u igri ili onaj mali zeleni telefon koji je stajao na stoliću pored ulaznih vrata… Svatko od nas u svom sjećanju čuva neki predmet koji u njemu oživljava najljepše uspomene, kao Proustov kolačić madeleine.

No, nostalgija nije jedino što daje vrijednost predmetima koji datiraju iz vremena bivše Jugoslavije. Slovenska povjesničarka umjetnosti Špela Golčer, koja stoji iza popularnog Instagram profila Made in Yugoslavia, njihovu vrijednost vidi prvenstveno u iznimnom dizajnu, kvaliteti i trajnosti, ali i estetskoj komponenti. Uporabni predmeti koje smo nekoć uzimali zdravo za gotovo danas su posebno na cijeni, i to mnogo višoj nego što su imali u vremenu kada su proizvedeni. Shvatila sam to kada sam u bogatoj Špelinoj kolekciji pronašla Meblo Guzzini stolnu svjetiljku koju su moji stavili na “listu za odstrel”, a danas na resale sajtovima drži cijenu od oko 400 dolara. Srećom, spasila sam ju od zaborava (a vrlo vjerojatno i glomaznog otpada) zbog čiste nostalgije, pa danas krasi moji uredski stol.

Potražnja za takvim predmetima, koji zaboravljeni “čekaju bolje dane” na brojnim tavanima u regiji, u posljednje je vrijeme poprilično porasla, a produkt dizajn koji datira iz perioda socijalističke Jugoslavije odavno se, u kolekcionarskim krugovima, ne smatra otpadom već pravim pravcatim – blagom. Možda nekoć dizajn svakodnevnih, uporabnih predmeta nije bio na cijeni jer je bio baš takav, svakodnevan, no danas je situacija drugačija. I tu vrijednost ne vide samo oni koji su uz njega vezani sjećanjima. Baš zato, u želji da istražim kako se promijenila percepcija prema dizajnu iz bivše države, zamolila sam Špelu da zagrebemo malo dublje u povijest.

Za početak, voljela bih znati što te privuklo kolekcionarstvu, kada si se njime počela baviti i zašto si se odlučila skupljati upravo vintage predmete nastale u vremenu bivše Jugoslavije?

Ne sjećam se koliko sem bila stara kada sam sama prvi put kupila starinu ali neki vintage predmet. Sjećam se, da sam s mamom, kad sam još bila djevojčica, rado odlazila na buvljake, ako bi na neki slučajno naišli. Mislim da mi je upravo ona usadila osjećaj za estetiku, iako se nikada nije bavila umjetnošću. S kupovinom vintage predmeta sam ozbiljno počela tek u kasnim dvadesetima kada sam preselila u vlastiti stan. Moj budžet je bio dosta limitiran pa sam najbolju opciju za nabavu namještaja vidjela u kombinaciji Ikee i zanimljivih vintage komada. S obzirom na to da je većina vintage predmeta na našem tržištu iz vremena Jugoslavije, nekako je logično da upravo oni čine najveći dio moje zbirke.

Osim nostalgije prema poznatim predmetima koji su obilježili naše djetinjstvo ili mladost, ne treba zanemariti niti činjenicu da je dizajn tih predmeta često izniman. Koliko je bivša država bila “jaka” kada je riječ o produkt dizajnu?

Pedesetih godina prošlog stoljeća, zbog naglog razvoja industrije u Jugoslaviji, počelo se postavljati pitanje dizajna proizvoda, a tvornice su po prvi put dobile i svoje odjele za oblikovanje. Koliko mi je poznato, pionir na ovom području bila je tvornica Iskra koja je 1962. godine dobila svoj prvi dizajnerski odjel i bila je jedna od rijetkih jugoslavenskih tvrtki koja je sustavno razvijala područje industrijskog dizajna. Unatoč velikom dizajnerskom nasljeđu koje je ostavila za sobom, na mapi europskog i svjetskog dizajna ostala je nezapažena i na marginama. Baš kao i ostatak dizajna za vrijeme Jugoslavije. Šezdesetih godina prošlog stoljeća u Jugoslaviji su osnovane prve institucije koje su nastojale razvijati i promovirati dizajn u Jugoslaviji. Ljubljana je 1964. godine prvi put bila domaćin Međunarodnog bijenala industrijskog dizajna (BIO), iste je godine u Zagrebu osnovan CIO (Centar za industrijsko oblikovanje), a 1972. godine u Beogradu je osnovan Dizajn-Centar.

Koje su tvornice tada dominirale? I što je s njima danas? Proizvode li se neki od tih komada još uvijek?

Otkad skupljam namještaj i potrepštine za dom iz vremena Jugoslavije, kontinuirano otkrivam jugoslavenski dizajn. Ponekad su naljepnice proizvođača na artiklima još očuvane, a ponekad su odavno otpale ili izblijedjele. Mnogo puta se dogodilo da sam na artiklu pronašla naziv proizvođača, proguglala ga i ustanovila da na internetu praktički nema nikakvih informacija o ovoj tvrtki.

Među tvrtkama koje su me oduševile svojim dizajnom su one koje su svima dobro poznate, ali i neke na koje smo pomalo zaboravili. Tvrtka Meblo iz Nove Gorice je, između ostalog, za talijansku tvrtku Guzzini proizvodila dizajnerske svjetiljke od pleksiglasa koje su danas vrlo tražene. Tvrtka Stol Kamnik i tvrtka Mundus iz Varaždina izrađivali su namještaj od savijenog drveta. Iznimnu rasvjetu proizvela je tvrtka Elektroterma Zagreb, Emi Poljčane, Sijaj Hrastnik i Lesna industrija Litija. Tvornica stakla Prokuplje Jugoslavija proizvodila je ručno puhano staklo, poput vaza i pepeljara. Istaknula bih i nekoliko tvrtki koje su se bavile proizvodnjom keramičkih proizvoda, poput Jugokeramike u Zaprešiću, Tvornice keramike FP Zaječar i tvornice Jugoporculan Titov Veles i KIL Liboje.

Nažalost, većina navedenih tvrtki otišla je u stečaj, a nekolicina se transformirala i još uvijek proizvodi slične proizvode. Firma Insa iz Beograda, koja je proizvodila satove, posluje i danas. Također, i dalje proizvode emajlirane proizvode pod robnom markom Emo Celje. Hrvatska tvrtka Inker naslijedila je legendarnu Jugokeramiku koja je bila vrlo jaka i na području industrijskog dizajna. Propao je i legendarni Stol Kamnik u kojem su napravljeni brojni legendarni komadi namještaja poput svjetski poznate Rex stolice koju je dizajnirao Niko Kralj. Stola Kamnik danas više nema, ali Rexe i dalje proizvodi slovenska tvrtka koja je otkupila autorska prava za proizvodnju stolice.

S obzirom na to da je ustvari riječ o predmetima namijenjenima svakodnevnoj upotrebi, koliko je taj dizajn u vrijeme Jugoslavije bio cijenjen? Jesmo li bili svjesni onoga što imamo ili je ipak trebalo proći vrijeme da to shvatimo?

Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje, jer sam imala sedam godina kada se raspala Jugoslavija. Uglavnom su to bili predmeti koji su me svakodnevno okruživali. Nekih se zapravo sjećam, mnoge vidim prvi put.

Doduše, smatram da ljudi nisu bili osobito svjesni dizajnerske vrijednosti predmeta za svakodnevnu upotrebu. Mnogo sam puta čula od starijih generacija da u vrijeme Jugoslavije ljudi nisu imali toliko izbora kao što mi imamo danas. No, jedan od aspekata koji mi je zanimljiv uz dizajn je kvaliteta proizvoda, koja je bila viša nego danas. Predmeti za kućnu upotrebu bili su kvalitetniji i stoga trajniji. To je zasigurno važan aspekt na koji bismo se trebali ugledati i danas, kada smo kao potrošači bombardirani proizvodima za brzu potrošnju kojima rok trajanja istječe već nakon par godina ili čak i ranije.

Popularnost tvoje stranice Made in Yugoslavia svjedoči o velikom retro comebacku. Misliš li da je riječ samo o nostalgiji, o retro estetici koja je trenutno hit ili da publika zbilja cijeni izniman dizajn?

Kad sam otvorila profil Made in Yugoslavia na Instagramu, prije dobre 3 godine, nisam ni sanjala da će ljudima biti toliko zanimljiv. Početak je bio spor, ali danas stranica ima preko 30.000 pratitelja, što je više nego što sam ikad mogla zamisliti. Više sam impresionirana reakcijama nego brojem pratitelja. Veseli me kad se ispod objave nađu komentari poput: moja baka je imala ovu lampu, ova šalica me vraća u mladost i slično.

Zapravo, to je ono što mislim da je poanta ove stranice. Sjećanje na mladost. Sjećanje na više-manje lijepa vremena koja su prošla. Činjenica je da nam stvari počinju nedostajati tek kada ih izgubimo. To je jedan aspekt. Drugi je, naravno, zanimljiv dizajn koji se nekada podrazumijevao, a danas ga smatramo neobičnim, ponekad čak i smiješnim. 70-ih su se godina koristile mnoge specifične boje, poput narančaste i zelene, koje se snažno odredile estetiku tog vremena.

S obzirom na to da imaš i Etsy trgovinu, kupuju li dizajn iz Jugoslavije i stranci ili je ipak riječ samo o kupcima s “domaćeg terena”?

U početku je većina kupaca bila iz inozemstva, no sada su proizvodi iz bivše Juge, za koje smo donedavno smatrali da su namijenjeni otpadu, sami po sebi više cijenjeni.

Postoji li u tvojoj bogatoj kolekciji predmet koji ti je posebno drag ili neki koji bi izdvojila? Ili neki koji možda ima posebnu priču?

Uh, jako teško pitanje. Imam osobinu, s kojom se ne ponosim, a to je da se svega brzo zasitim. Tako je od kada znam za sebe, još dok sam bila djevojčica često sam mijenjala aktivnosti kojima sam se bavila. Ponekad naiđem na neki vintage predmet s kojim sam oduševljena pa ga zadržim za sebe. Obično bude tako da ga imam doma neko vrijeme, a kada ga se zasitim prodam ga. Jedan od artikala koji imam doma i još uvijek mi se jako sviđa je npr. Iskrin bakelit telefon iz 50-ih ATA 11 u mentol zelenoj boji, a koji je bio prvi koji sam objavila na Instagram profilu Made in Yugoslavia. Trenutno sam fascinirana starim šalicama Jugokeramike iz kojih su naši roditelji u vrijeme Jugoslavije pili kavu po barovima i hotelima, ali vjerojatno u njima nisu nailazili ništa posebno. Meni je njihov dizajn izniman, a kava koju pijem iz tih šalica posebno je dobrog okusa.

I za kraj, vjerujem da svaki kolekcionar na to pitanje ima odgovor – koji bi Made in Yugoslavia predmet voljela uvrstiti u svoju kolekciju, ali ti se još nije posrećilo pronaći ga?

Možda bi to bio neki model Meblo svjetiljke koju još nisam vidjela uživo. Nažalost, ti su primjerci jako rijetki i danas vrlo skupi. Zapravo, najviše se razveselim kada pronađem komad koji mi je dizajnerski i estetski jako zanimljiv, bez obzira tko je autor ili tvrtka koja ga je napravila.

SAZNAJ VIŠE: